Menu
S Ramajanom Mabitom, porijeklom iz Kaknja, razgovarali smo one pandemijske godine kada je, kako i sama kaže, bila „zarobljena u raju“ – na egzotičnom Madagaskaru.
Jedina Bosanka u toj otočnoj afričkoj zemlji ispričala nam je sve o životu koji je tamo dočekao, a na kojeg je, potvrdila je, niko nije mogao pripremiti.
Ovog ljeta s porodicom je preselila u Zimbabve, gdje je njen suprug, inače Belgijanac porijeklom iz Konga u službi diplomate, dobio premještaj. Stoga smo ponovo kontaktirali Ramajanu, nakon što su se slegli prvi utisci, da nam ispriča šta je otkrila i upoznala u prvih nekoliko mjeseci života u Zimbabveu.
Prvih dana svoje selidbe na svom Instagram profilu, Ramajana nam je otkrivala kadrove Zimbabve, ali se i opraštala od Madagaskara, ne želeći da ijedna priča koju je tamo čula i vidjela ostane neispričana.
Razumljivo, na Madagaskaru je ipak živjela tri godine, ali i kako kaže „bila zarobljena“, u onom periodu kada su granice svijeta bile zatvorene za putovanja, pa je Ramajana sa svojim suprugom i dvoje djece upoznavala tu čudnovatu zemlju. Danas za Madagaskar kaže da je najposebnija zemlja u kojoj je ikada bila opisujući je kao zemlju velikih kontrasta.
Isprva, priznaje, doživjela je šok vidjevši gdje je došla, ali je ta zemlja vremenom očarala – sva njena prirodna čuda, sve životne priče njenih ljudi, njena najizolovanija mjesta. Madagaskar je testirao sve njene granice tolerancije dovodeći je do ruba i baš zbog tih ispita zauzeo je posebno mjesto u njenom srcu.
Od ekstremnog siromaštva od kojeg ne možete pobjeći do nerealnog luksuza kao iz bajki, sve je to realnost Madagaskara koju je upoznala, a životne lekcije koje je od tamo ponijela smatra neprocjenjivim.
Kada je misija njenog supruga na Madagaskaru završila, među opcijama za promjenu bila je selidba u Zimbabve, zemlju koja se nalazi u južnom dijelu afričkog kontinenta, između Viktorijinih slapova, jezera Karibe, rijeke Zambezi na sjeveru i rijeke Limpopo na jugu.
Od ljeta ove godine žive u glavnom gradu te države – Harareu.
S obzirom na to da kao supruga diplomate nema pravo da radi, Ramajana se učlanila u Udruženje supruga diplomata koje se bavi humanitarnim aktivnostima i zahvaljujući kojem će imati priliku stjecati nova poznanstva.
Njeni prvi utisci su da je život u Zimbabveu dosta sličniji životu u Evropi, o kojem već upoznaje svoje pratioce na sada preimenovanom profilu iz „Bosnian girl in Madagascar“ u „Bosnian girl in Africa“.
Zimbabve je, otkriva nam, također oduševio od prvog dana. Harare je, kaže, podsjeća na američke gradove u kojima je živjela, odlikuje ga čistoća i neopisiva ljepota, obiluje zelenilom i parkovima kojeg nije očekivala u toj mjeri, a gradski centar podsjeća baš na američke – s neboderima i vrevom.
Svoje nove sugrađane opisuje kao vrlo opuštene ljude koji vole roštiljati i boraviti u prirodi, koji su obrazovani, pismeni i kulturni bez obzira na to čime se bave, o čemu govori činjenica da je Zimbabve jedna od najpismenijih zemalja u Africi. O nivou njihovog obrazovanja mnogo govori i činjenica da gotovo svi znaju gdje je Bosna.
Iako je sve uređenije nego na Madagaskaru, u Zimbabveu priznaje imaju problema zbog visoke inflacije. Kaže kako je sve preskupo, kako je komplicirano ići u kupovinu i kako većinu stvari nabavljaju iz susjedne Južne Afrike.
Zbog česte promjene valuta i crnog tržišta dolara, niste u mogućnosti ni otići na bankomat kada poželite, a internacionalne kartice ni ne pokušava koristiti.
Sa sobom to vuče i druge probleme, naprimjer nema mjesečnog računa za struju, nego je dopunjavate kao kredit za mobitel. Slična je situacija sa mobilnom telefonijom, internetom, nemaju gradsku vodu jer je Harare skoro presušio.
Ipak, kada savladate te probleme Zimbabve vam nudi fantastičan život.
U Harareu je, kaže, ugodno i sunčano tokom cijele godine, sve je prostrano i uređeno. A gužvi, kako na ulicama, tako ni u saobraćaju nema.
A posebno je oduševljava što jako brzo možete stići do rezervata i svijeta divljine, otići na safari i onda se vratiti u grad.
Otkriva nam i jednu zanimljivost – Zimbabveance čine crnci i bijelci, koji u toj zemlji žive odvojene živote, a kako su ona i suprug miješani par – svima su veoma neobični.
U Zimbabveu se najviše jede ‘sadza’, najviše bijela, jelo koje se pravi od bijelog kukuruznog brašna i koje se kuha tako da se na kraju dobije gusta masa. Jede se uz gulaš, grah i lokalno zelje, i jede se rukama jer je jako ljepljiva.
Otkriva nam i kako je, za razliku od Madagaskara, Zimbabve zemlja farmi pa je meso vrhunskog kvaliteta i lakše ga je pronaći, ali ako kupujete direktno od farmera.
Kako je rekla da Zimbabve podsjeća na Evropu, oprimjerila je to i nekim britanskim običajima koji su se zadržali iz doba kolonijalizma, pa tako poput Britanaca Zimbabveanci piju čaj u 10 sati ujutro, za doručak jedu kašu (porridge) i u sve stavljaju kikiriki puter.
Za razliku od Madagaskara, gdje nisu živjeli ljudi s područja Jugoslavije, u Zimbabveu postoji velika zajednica ljudi iz bivše Jugoslavije, najviše iz Srbije, a ima čak i Bosanaca, koji u toj zemlji žive preko 30 godina i ne planiraju se vratiti na Balkan.
Zimbabve je sedma po redu zemlja u kojoj je živjela, a nije ni sanjala takav život živeći na obalama rijeke Zgošće, a kasnije i Miljacke.
Ne krije da joj je drago što nije propustila prilike koje je dobila, istaknuvši kako je njeno iskustvo najveća životna škola koju je mogla imati.
U Zimbabveu će ostati tri do četiri godine, a poslije toga će se vjerovatno vratiti nazad u Brisel, gdje im je baza. Otkriva nam da je privlače zemlje Južne Amerike i da bi voljela živjeti u Brazilu, Peruu ili u Kolumbiji. Ne zna kuda će je život odvesti, ali priznaje da joj je svejedno, jer smatra da svaka zemlja ima svoje čari.
