Skijanje u Bugarskoj

Ako ste ljubitelj zimskih sportova sigurno ste već čuli za Bansko, mjesto u podnožju planine Pirin, na jugo-zapadu Bugarske, sa oko 10 000 stanovnika, udaljenog od Sofije 170 km. Smješteno je u jednom dijelu prostrane kotline, između 3 planine: Zapadnih Rodopa (od sjevera ka istoku), Rile (na sjeveru), a u samom podnožju planine i Nacionalnog parka Pirin (na zapadu), na nadmorskoj visini od 936 m. Planina je pod zaštitom Svjetskog prirodnog nasljeđa. 

Foto: yossi2- Pixabay

Sa južne strane, kotlina je „otvorena“ prema, vazdušnom linijom samo 60 km udaljenoj Grčkoj, odakle kažu da ravnicom i tokom zime struji topao vazduh. Zbog toga se klima u gradiću ponekad veoma razlikuje od samo par kilometara udaljenih ski-staza – dok se zimi gore skijate, lako se može desiti da centar Banskog zateknete skoro bez snijega.

Ski staze se nalaze na nadmorskoj visini između 1540 i 2600 m, a obližnji najviši vrh planine Pirin je Vihren (2914 m).

Veliki broj zaljubljenika u zimske sportove, ali i iskusni skijaši i snouborderi znaju da je osim ski centara Austrije i donekle Italije, ski-centar Bansko jedan od najboljih u ovom dijelu Starog kontinenta. I značajno jeftiniji. Staze ukupne dužine od oko 70 km (najduža je 16 km), obilježene prema težini – crnom (teška), crvenom (srednje teška) i plavom (laka) bojom, neke su od najposjećenijih u Evropi, te nije čudo što na jeftino, a odlično skijanje ovde dolaze mnogi.

U centru mjesta postoji izvjestan broj agencija koje na prodaju ili pod zakup, strancima nude apartmane, najviše one u izgradnji. Sudeći po jezicima na kojima su reklame po izlozima (a i onim koji se mogu čuti na ski stazama), stiče se utisak da su kupci uglavnom Englezi i Rusi. Na jednoj postoji veoma simpatičan slogan – reklama: „Escape 2 Bulgaria“ („Pobjeći u Bugarsku“) – do prije par godina bila bi samo šala!

Neveliko mjesto  Bansko, veoma je poznato u čitavoj Bugarskoj. Ovde je pod patronatom Neofita Rilskog svojevremeno počela sa radom prva Velika škola, a neki od najpoznatijih bugarskih pisaca potiču baš odavde. Tokom ljeta, gradić je domaćin međunarodnom džez festivalu.

Kroz Bansko protiče rječica Glazne, koja mjesto dijeli na dva dijela – stari i novi dio. Pre desetak godina “novi” dio postao je ogromno gradilište, u kojem svake godine iznikne neki mali (butik) hotel, hotelski ili apartmanski kompleks sa obaveznim đakuzijem i saunom, jer je Bansko ujedno (kako mu i naziv sugeriše) i banja. Sve do nedavno,  EU je svake godine samo u bugarski turizam ulagala više desetina miliona eura. Zbog toga, smještajni kompleksi u Banskom zaista niču kao pečurke posle kiše. Uglavnom se radi o tkzv. malim „alpskim“ hotelima, preslikanim iz austrijskih ski-centara, uz dodatak domaćeg, balkanskog dizajna.

Stari dio Banskog je veoma zanimljiv. Njegove stare kuće sa oko 3 do 4 metra visokim, dugim kamenim zidovima, uzidanim drvenim gredama i kosim krovićima na vrhu, vijugaju kao granični dio okućnice i prate slijed uzanih, kamenom popločanih ulica. Iako van sumnje bez ikakvog uticaja, ovakva planinsko-balkanska organizacija stanovanja na izvjestan način podsjeća i na srednjovjekovno, japansko planinsko selo.

Ono što ovde još podsjeća na Japan (ili na more?) jeste zanimljivo, oblo, bijelo kamenje na koje ćete nailaziti na svakom ćošku. Nalaze ga u zemlji kada kopaju, a ima ga i u rijeci.  Zbog velikih razmera, obilato ga koriste za dekoracije kako ispred kapija i unutar dvorišta, tako i u baštama, te unekoliko podsjeća na japanske zen-vrtove (gdje kamenje „imitira“ vodu). Čak je i jedan hotel – „Villa Roka“ („Kamena Vila“) u centru Banskog, sređen minimalistički – sa enterijerom inspirisanim oblucima i Japanom. U većini hotela sa 3* ili 4*, u suterenu postoji spa-centar: sauna, đakuzi i bazen, ali se u ambijentu „Villa Roke“ gosti do ovih odredišta, po hotelu „šetaju“ u belim hotelskim bade mantilima i „japankama“ za jednokratnu upotrebu,  nalik tradicionalnim jukatama.

U toku prijepodneva, ali i kada padne mrak, veći dio Banskog je često prilično pust, pa nemate utisak da je prepun turista. Neki se uveče sklone u lokalne restorane na večeru ili piće, ali rijetko ko šeta gradom.

Restorani u centru Banskog, uglavnom uređeni u starinskom, rustičnom stilu, često ispred naziva imaju turski  naziv – mehana (ređe „han“). Preuređene stare kuće od kamena i drveta upotpunjene su obaveznim detaljima u enterijeru – narodnim rukotvorinama: vezenim zavjesama i tkanim, šarenim stoljnjacima, grnčarijom, ibricima, čokančićima, itd. Tokom dana, ispred većine restorana, naročito u jednoj od glavnih ulica – Pirin, dežuraju plaćeni promoter obučeni u neku vrstu bugarske narodne odjeće: smeđu šubaru i „jamurluk“ (vuneni, bež i smeđi, šareni ogrtač) i pozivaju turiste da svrate na ručak ili večeru, baš u njihov restoran.

Cijene hrane i pića u samom mjestu prilično su pristupačne. Za razliku od centra, kada se gondolom popnete do skijališta, i cijene počinju da se „penju“ i često udvostručuju.

Većina hotela i apartmana u Banskom, za svoje goste ima obezbjeđen besplatan prevoz mini-busevima na relaciji: hotel – podnožje planine (početak gondole) i nazad. U zavisnosti od dogovora sa hotelom, minibusevi saobraćaju na svakih 15 do 30 minuta.

U gornjem delu Banskog, a u podnožju planine Pirin, na mjestu koje podsjeća na okretnicu mini-buseva, pored najluksuznijeg hotela „Kempinski – Grand Arena“ nalazi se veća zgrada u kojoj mozete iznajmiti opemu, ujedno i polazište plavih gondola sa prepoznatljivim žuto-bijelim logom Banskog. U svaku gondolu može da se smjesti 6 – 8 osoba i sve su pod video nadzorom. Ako nemate ski-pass, već želite samo da „bacite pogled“ na skijalište, jednodnevna povratna karta za gondolu koja vozi do podnožja skijališta koštaće vas skoro 10 eura (za djecu upola manje).

Najčešći, šestodnevni ski-pass za Bansko, najjeftinije je da uplatite u agenciji u kojoj ste uplatili i aranžman – u pretprodaji. U tom slučaju koštaće vas oko 160 eura po osobi za odrasle (zavisi od agencije), a oko 95 eura za djecu (do 12 godina). U ovakav ski-pass uključen je i najam skija i štapova – bez cipela (samo ski-pass: bez skija i štapova, košta samo 10 eura manje). Nešto skuplja varijanta je da iznajmite i cipele, a najskuplji „paket“ (preko 200 eura) uključuje i ski-školu.

Prva 20-minutna vožnja gondolom do ski staza, zbog visine, provalije ispod vas, kao i brzine kojom se kreće, djeluje pomalo zastrašujuće. Poslije 6,3 km ili 600 m visinske razlike, gondola stiže do kraja – kotline između okolnih vrhova (Banderiške poljane), odakle uzbrdo kreću žičare (dvosedi, četvorosedi, sidro i tanjir).

Popevši se na vrh gondolom (prva polazi u 8.30 h, a poslednja se vraća u 17 h), na platou podno skijališta ugledaćete nekoliko snježnih topova, ratrak i par drvenih kućica – restorana i kafića. Oko podneva, ako je vedro i sunce toliko grije da možete sjedeti bez jakne i sunčati se, ispred kafea nastaje borba za mjesto na klupi za dugačkim drvenim stolovima. Dok sjedite i žmirite uživajući u sunčanju, ponekad ćete postati nijemi svjedok raznih priča koje se raspredaju u gužvi oko vas: od toga u čijem je hotelu bazen bolji, do toga da li se đakuzi ili sauna u odredenom hotelu plaćaju posebno ili su uključeni u cijenu aranžmana. Korisne informacije za neku narednu posjetu : )

Fotografije i tekst: Ivana Dukčević Budja, Furaj.ba