Srđan Erceg – Sarajevo asocira na ljubav

U svijet medija Beograđanin Srđan Erceg uplovio je 1995. godine, a danas je poznat kao sportski novinar i komentator. Kako je dugo imao želju da ispriča zanimljive priče iz svjetova koje voli – Formule 1, MotoGP-ja, NFL-a, kosmičkih istraživanja, osnovao je medijsku kuću Infinity Lighthouse.

“Svjetionik svijetli i pokazuje put ka mjestima na kojima je lijepo biti, gdje su ljudi dobri jedni prema drugima, ka sigurnoj luci. On svijetli bez obzira na doba godine, period dana, da li je lijepo vrijeme ili je oluja. Uvijek je tu, a još ukoliko svijetli u vječnost, to je za mene i romantično”, govori Srđan, koji se u Sarajevu našao u ulozi komentatora Red Bull Showruna. Bio je to povod za naš razgovor.

Emocije, profesionalizam i zabava

Kako ste doživjeli bh. prijestolnicu kao domaćina showruna, atmosferu i publiku? 
Sarajevo može samo da se doživi na najljepši mogući način od emocija, preko profesionalizma, do zabave. Bukvalno je bilo bajkovito. Ljudi, Formula 1, grad i osmijesi na sve strane.
Sarajevo je domaćin. Što se tiče atmosfere, bila je prava trkačka, vrela, možda za koji stepen i previše, dok je publika bila puna emocija, iščekivanja i uzbuđenja.

Koliko je ovaj angažman bio zahtjevan za Vas?
Ovo je bila čista radost i ljubav, a ekipa Red Bulla BiH uradila je sve što je bilo u njenoj moći da mi olakša posao, kao i grupa Helem Nejse, koja me je prihvatila kao svog, uostalom, kao i cijelo Sarajevo, tako da sam mogao samo da uživam.

Sreća je da sam imao iskustva s Red Bull Showrunom Beograd, pa sam znao kako stvari funkcionišu iza kulisa i jedva čekao drugi nastup na Red Bull Showrunu. Kao malo dijete, dobio sam priliku da se ponovo igram na velikoj gradskoj sceni. Čista radost!

S kakvim emocijama odlazite iz Sarajeva i na što će Vas Sarajevo uvijek asocirati?
– Odlazim? (smijeh) Ne idem ja nigdje, ja sam samo privremeno van Sarajeva, Beograda, Zagreba, ili drugih gradova regiona, gdje smo dočekani s toliko ljubavi i emocija. Zaista, nemam osjećaj odlaska. Imam samo osjećaj ljubavi i nježnosti kakvu sam mogao samo da sanjam, ali sada kada sam je doživio, mogu da kažem da sam najsretniji čovjek na svijetu. Vjerujem da će me Sarajevo uvijek asocirati upravo na ljubav. 

Moj put 

Specijalizovali ste se za komentarisanje auto-moto sportova, kao što su MotoGP i Formula 1. Šta je doprinijelo ovom usmjerenju, te kada ste shvatili da ste svoj na svome?

Kao mali sam s bratom gledao trke Formule 1 i s mojim drugarima Markom i Kostom, čiji nas je tata posebno zarazio ovim sportom, uvijek pričao o njima. Ljubav moga brata i mene u tim ranim godinama izražavala se, uglavnom, kroz jurnjave, hrvanja i manje nježan fizički kontakt, tako da nam je prvo Formula 1, a poslije i igranje igrica na računaru bila osnova za odnos kakav danas imamo – pun ljubavi i nježnosti, pa i razumijevanja. Formula 1 spaja!

U definisanju mog puta bilo je i slučajnosti. Kada sam počeo da radim u Sportskom žurnalu 1995. godine, Peđa Milinković, poznati sportski novinar u Srbiji, otišao je da radi na RTS, čime se otvorila prilika da neko drugi piše o F1. Niko nije htio, pa su pitali mene i ostalo je nekako postala historija. Povrh svega, moj tadašnji glavni i odgovorni urednik Miodrag Simeunović mi je dao zadatak da pratim i Svjetsko prvenstvo u motociklizmu, današnji MotoGP, u kojem sam vidio strast, bitke, vještinu, dramu, priču… I bio sam osvojen.

Sport Klub je postao prirodni nastavak svega toga decenijama kasnije, kada je sin Miodraga Simeunovića, riješio kao direktor SK da otkupi prava za F1 i dozvoli mi da pored komentarisanja MotoGP-ja, komentarišem i F1. Krug se, bukvalno, i okrenuo, i zatvorio.

A da sam svoj na svome u tome shvatio sam kroz Lap 76. Znao sam da mnogi od nas vole trkanje, ali nisam imao predstavu niti koliko nas je, niti koliko ga volimo. Sada, kada sam dobio čast i privilegiju da upoznam sve te divne ljude, osjećam pripadnost.

Poznati ste po emotivnom pristupu i detaljnim informacijama koje pružate tokom prenosa. Kako se pripremate za vođenje velikih sportskih događaja?

– Pripremam se cijeli život, neprekidno, počev od diskusija s Markom i Kostom, mojim bratom, vožnji prvih igrica F1, preko čitanja stručne literature, izvještaja s trka, gledanja istih, kao i dokumentaraca,

slušanja podcasta, do razgovora o F1 i MotoGP-ju, pa i NFL-u kada sam na kafi, ručku, u posjeti nekome. Stalno. Jednostavno, ja to volim.

Za mene nema malih ili velikih sportskih događaja. Nevažno je da li imate jednog gledaoca ili njih milion, priča mora biti ispričana na najljepši način, jer sama po sebi to zaslužuje. Svako na terenu daje sve od sebe. 

Možete li izdvojiti neku trku koja Vam je posebno ostala u sjećanju?

Izdvojio bih Veliku nagradu Kanade 2011. Bila je to prva sezona u kojoj smo Pavle Živković, moj danas veliki prijatelj, i ja radili zajedno. Tokom četiri sata komentarisali smo i padanje kiše, i komunicirali s publikom preko Twitera, otkrivši novi vid slobode u komentarisanju, kao i našu hemiju. 

Imate li omiljene vozače u MotoGP-ju i Formuli 1?

Danas nemam, ali kada sam bio dijete, volio sam Nigela Mansella.

Koliko se Formula 1 promijenila posljednjih godina?

Mnogo, i nimalo. Mnogo iz perspektive novostečene popularnosti kod mlađe populacije, otvorenosti kroz društvene mreže, dokumentarce, filmove i činjenicu da je F1 jedan od najpopularnijih sportova današnjice, iako je skoro prije deset godina bio na neki način gotovo zaboravljen. Ali, zapravo, to je oduvijek bila Formula 1, samo je svijet na trenutak zaboravio koliko je fantastična i sada je ponovo otkrio. 

Ko Vas je u Vašoj dosadašnjoj karijeri od sagovornika posebno dojmio?

Zaista ne mogu da izdvojim samo jednog, mnogo ih je i svi su posebni, ali ću navesti tri imena. To su Valentino Rossi, Dani Pedrosa i David Coulthard. Rossi je najharizmatičnija osoba koju sam upoznao. Šarmantan je, legenda i ekstremno inteligentan.

Pedrosa je mudar i pametan, naučio me je skromnosti u razgovoru i kulturi kvalitetnije komunikacije. Coulthard kao čovjek mišljenja da nema loših ili glupih pitanja, spreman je da odgovori na svako pitanje. On nije samo vozač, već i neko ko ima karakteristike gotovo menadžera ekipe.

Sva trojica su velike zvijezde, uvijek otvorene za razgovor s navijačima, fotografiju, autogram, pokazujući šta istinski znači biti dio F1 i MotoGP-ja.

Volim pričati priče

Mnogi mladi ljudi kažu da ste im Vi obilježili djetinjstvo. Ko je Vaše djetinjstvo obilježio i doprinio Vašem ličnom razvoju?

Samo da konstatujem da doskora nisam bio svjestan koliko već dugo Pavle, Aleksandar Džankić i ja radimo MotoGP da smo obilježili mnogim mladim ljudima odrastanje. Šokiran sam tom spoznajom, ali je predivan osjećaj.

Moje djetinjstvo je obilježio Veljko Petrović, jedan jedini, doajen komentarisanja Formule 1, koga sam imao i čast i zadovoljstvo da upoznam. Istakao bih još Bena Edvardsa i Johna Wotsona u komentarisanju Formule 1, a u komentarisanju MotoGP-ja Tobyja Moodyja i Dennisa Noyesa, koga je kasnije zamijenio Julian Ryder. To su moji idoli komentarisanja.

Da niste komentator, čime biste se bavili?

Pretpostavljam da bih bio pisac. Volim da pričam priče. Zamislite samo koliko tek tu svjetova postoji!?

Koji moto opisuje Vaš život?

Mazite se, pazite se.