Grbavica nije običan stadion, ona je jedan od simbola Sarajeva, ona je dom, kako je to jednom šarmantno rekao Ivica Osim „radničkog željezničkog kluba koji je bio utjeha mnogima što nisu mogli u pozorište ili operu“
Trinaestoga dana mjeseca u kojem ispraćamo ljeto i želimo dobrodošlicu jeseni, fudbalski stadion Grbavica napunio je 70 godina. O čemu bi sanjao, šta bi poželio, da je puhao u svijeće na torti?
Prvi poraz i prva pobjeda
Sagrađen je sredinom prošloga vijeka za potrebe fudbalskog kluba Željezničar. Klub je osnovan 19. septembra 1921. godine, iako je prvu zvaničnu utakmicu odigrao dva dana ranije, protiv ekipe SAŠK-a. Rezultat je bio 5 : 1. Za SAŠK.
Da je istina da se po jutru dan poznaje, klub zasigurno ne bi gazio drugi vijek svoga postojanja.
Grbavica je treći Željin stadion i prvi samo njihov. Prvu ekipu koju su ugostili na Grbavici, NK Šibenik, domaćini su savladali rezultatom 4–1. Tako se počela pisati historija pobjednika.
Smješten u sarajevskom naselju Grbavica, ugodno, poput djeteta, ušuškan ljubavlju navijača i poklonika najvažnije sporedne stvari na svijetu, „Englez“ (stadion bez atletske staze) je tokom sedam decenija postojanja obnavljan, rekonstruiran i dograđivan nekoliko puta. Prva velika rekonstrukcija, koja je trajala osam godina, počela je 1968. godine, pa je klub sve do 1976. godine, kada je dovršena, svoje utakmice igrao na Koševu. Zanimljivo je da je u sezoni 1971/1972 došao i do prve titule, upravo na Koševu.
Sa hipodroma na stadion
Detalj koji je kroz historiju obilježio stadion je i čuvena drvena tribina. Ova tribina nije namjenski pravljena za stadion. Sagrađena je 1892. godine, zahvaljujući tadašnjem ministru finansija Austro-Ugarske Benjaminu Kalaju. Kalaj je bio zaljubljenik u konjičke sportove, pa je naredio otkup zemljišta i izgradnju hipodroma Butmir, čiji je sastavni dio bila i drvena tribina. Sa Butmira je tribina prebačena na Marijin dvor, nakon čega je njen dom, sve dok nije nestala u dimu 1992., bila Grbavica.
Tokom opsade Sarajeva, naselje Grbavica bilo je prva borbena linija. Zapadna, drvena tribina stadiona je zapaljena, a stadion miniran. Na stotine pehara, od kojih je svaki bio jedna zraka sunca na blistavoj historiji kluba, nestalo je.
A onda Željin stadion gledam, vidim ponos tvoj, život ću dati, al’ tebe ne dam, jer ti si život moj – satkao je ljubav prema Želji, stadionu, naselju Grbavica i rodnom gradu Mladen Vojičić Tifa u Grbavicu, jednu od najljepših pjesama nastalih tokom rata u našoj zemlji.
Nakon reintegracije naselja, stadion, tribine i pomoćni tereni su obnovljeni. Grbavica je bila spremna za prvi veliki gradski derbi između plavih i crvenih, koji je, tražimo li simboliku, završen taman onako kako treba. Neriješeno.
Na „morate vidjeti“ listi
Grbavica nije običan stadion, ona je jedan od simbola Sarajeva, ona je dom, kako je to jednom šarmantno rekao Ivica Osim „radničkog željezničkog kluba koji je bio utjeha mnogima što nisu mogli u pozorište ili operu“.
Grbavica je stadion na kojem se igraju utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine, teren na kojem se ostavljaju srca. Ona je mjesto gdje navijaju oni koji imaju hrabrosti i srca pred cijelim gradom u poluvremenu zaprositi djevojku i čekati njeno „da“ ili „ne“. Grbavica je emocija, čista, gola, nepatvorena ljubav.
I nije Grbavica posebna samo Sarajlijama i vatrenim Željinim navijačima. Grbavica se, i to na fantastičnom drugom mjestu, našla na listi najnevjerovatnijih svjetskih stadiona koje za života mora posjetiti svaki ozbiljan fudbalski fan. Listu je radila produkcijska kuća Copa 90.
