Stari grad Velika Kladuša – dom Muje Hrnjice iz epskih pjesama
Stari grad u Velikoj Kladuši simbol je ovog pitoresknog gradića smještenog na krajnjem sjeverozapadu Bosne i Hercegovine i čuveni motiv sa razglednice.
Piše: S. Hodžić
Impozantna utvrda od kamena i njeni bedemi izgrađeni su još u srednjem vijeku na kupolastom uzvišenju iznad rječice Graborske, uz svoje bratske utvrde Todorovo, Vrnograč i Podzvizd, koje se danas smatraju najznačajnijim historijskim znamenitostima na području velikokladuške općine.
Pisanih podataka koji govore o porijeklu imena ovog starog grada na čijem se području živjelo čak u prahistorijsko doba nema, no s koljena na koljeno prenosila se predaja da je grad dobio ime po mitskom gospodaru koji se zvao Kladar. Tek prvi podaci o gradu će se pojaviti u 13. stoljeću, tačnije u srednjovjekovnim hronikama iz 1280. godine koje ga navode pod imenom Cladosa. Grad je tada pripadao blagajskim knezovima Babonićima koji su u tom periodu bili ugarski vazali, dok se nešto kasnije kao njegovi vladari pominju hrvatski feudalci Frankopani Slunjski. Kao i brojne druge utvrde, nakon mnogo pokušaja tek 1633. godine i ova je pala pod vlast Osmanlija koji su tada pokazali visoko umijeće gradnje, te su na njoj izgradili kapi-kulu, opasali je bedemima i unutar nje izgradili džamiju. Ferhad-paša Sokolović je, kažu, zbog podviga osvajanja Velike Kladuše dobio titulu gazije, a prema legendi prije osvajanja usnio je san kako se nad gradom nadvila tama koju će otjerati kršni junak učeći ezan. Vidari su tada tumačili kako će u gradu zauvijek učiti ezan, kako će se tama nad nju nadvijati, ali će je kršni junaci braniti. Najpoznatiji među krškim Krajišnicima su Mujo i Halil Hrnjica, junaci bosanskih epskih pjesama – dva brata divovske snage, stroga izgleda, koje je kao djecu dočekala i odgojila Zagorka vila, za koju se vjerovalo da je čuvala hrabre. Na osnovu srednjovjekovnih zapisa od 20. novembra 1641. zna se da su u gradu živjela braća Hrnjica, te Mustafa Kozličić. Njihovi podvizi čak do dalekog Stambola, čuvanja obraza sultanu i branjenju kule svoga grada, opjevani su u čuvenim epskim pjesmama koje su se s ponosom pjevale u ovim krajevima, koji se zbog njih smatrao krajem junačkog zraka.
Gradom koji se stopio sa svojom okolninom i čiji su i srednjovjekovni i osmanski graditelji pokazali veliko umijeće su upravljali dizdari, a kao posljednji upravitelj navodi se Huseinaga Alagić, čiji su preci vladali ovim prostorima 150 godina. Kula je jedna od najvećih i najznačajnijih u Krajini, kako zbog svog položaja tako i načina gradnje. Austrougari su činili sve da je preuzmu, davali silne novce, a osvojili su je 1878. Bila je to posljednja bosanska utvrda koja se predala austrougarskoj vojsci. Period njihove vladavine karakterizira urbanizacija i industrijalizacija ovih prostora, kao i ostala mjesta širom njihove nekadašnje moćne imperije.
Oko utvrde je sedamdesetih godina niklo pravo malo “krajiško selo”, odnosno hotelsko naselje “Mejdan” koje se sastoji od 16 kuća izgrađenih u starobosanskom stilu. Zlatno doba Velike Kladuše vezano je za uspon industrijsko-prehrambenog kombinata “Agrokomerc”, u čijem je sastavu poslovao ugostiteljsko-turistički kompleks oko utvrde. Otkako je izgrađen, o njemu se govorilo kao savršenom primjeru aktivne zaštite spomenika kulture u BiH. Iako danas vapi za rekonstrukcijom, sigurno da je to razlog zašto je velikokladuška utvrda jedna od najočuvanijih, zbog čega je danas i nezaobilazna turistička atrakcija prilikom posjete ovom gradu.
Naime, Stari grad jedno je od omiljenih izletišta stanovnika Velike Kladuše i svih onih koji ga dođu posjetiti. U kompeksu danas radi samo jedan ugostiteljski objekat svakodnevno, dok restoran u samom Starom gradu radi po dogovoru. Tako se na njegovom prostoru često organiziraju vjenčanja, photoshootinzi, mature, proslave, a posebna atrakcija je ljetna pozornica unutar samih zidina koja je idealno mjesto za organizaciju kulturno-zabavnih manifestacija na otvorenom.
