Svjetski putnik Daniel Delale

S regionalno poznatim televizijskim urednikom i voditeljem razgovarali smo o novom angažmanu, porodici i putovanjima na kojima se posebno vezao za Tajland, čiji su ga stanovnici inspirisali da pronađe svoj unutrašnji mir.

Razgovarala: Elma Zećo

Prošlo je više od mjesec dana otkako je Daniel Delale počeo raditi na Face TV-u. Balkan Caffe, novi projekat, doveo ga je iz grada u kojem je proveo više od pola života, Zagreba, u Sarajevo, gdje se već sada osjeća prihvaćenim, svjestan da će ipak trebati proći još dosta vremena da se na novu sredinu potpuno navikne.

“Nekako sam u glavi uvijek želio ovdje završiti, pa sam i završio, jer se ništa ne događa slučajno u životu”, govori Daniel, koji nas je ugostio na svom novom radnom mjestu odmah poslije snimanja jedne od emisija Balkan Caffea. Iako vjerovatno umoran, nijednog trenutka to nije pokazao, nego se strpljivo prepustio novom zadatku.

Jeste li dugo razmišljali prije nego što ste donijeli odluku o preseljenju u Sarajevo?

–  Nije se ništa desilo preko noći. Sa Senadom Hadžifejzovićem razgovaram već dvije godine o tome. Nakon Nove TV radio sam na RTL-u godinu i pet, šest mjeseci, a kada sam ga napustio čuo sam se sa Senadom da aktueliziramo tu priču. Radimo posao jako zahtjevan, svaki dan 35, 40 minuta premium ekskluzivnog sadržaja. S do sada emitovanim emisijama pokazali smo šta možemo, tu su bile i domaće i strane ekskluzive. Usudio bih se reći da nijedna emisija to na prostoru BiH nije odradila u proteklih 25, 30 godina”.

Kakva su Vaša profesionalna očekivanja, u kojem obliku vidite vrhunac Balkan Caffea?

–  Moja očekivanja su vrlo realna. Radeći Red Carpet ljude sam upućivao u neke sasvim druge stvari. Svaki format za neko vrijeme. Tada su bila skroz druga vremena, ljudi su bili zadovoljniji u Hrvatskoj, imali više novaca, nije bila recesija i naravno da su svi uživali gledati skupe priče, ali kada čovjek nema riješenu osnovnu egzistenciju, onda ga to ne zanima. Brine o sebi i da uspije svoju porodicu prehraniti. Emisija koju danas radim prilagođena je današnjem vremenu. Mogu od svojih novinara širom Balkana i u Madridu zatražiti da mi snime najskuplju kuću, stan ili slično, ali to nema smisla u ovom trenutku prodavati narodu, niti ga ima smisla zasipati previše s nekim starletama i ismijavanjima. Moj cilj je pokazati dobru reportažu, kvalitetan intervju, temu koja će ljude nečemu naučiti. Nije vrijeme za žutilo i prodavanje skupih nekretnina na televiziji. Što narod bude imućniji, što on bude bolje živio, tako ćemo se i mi mijenjati, pa ćemo im nuditi neke druge sadržaje.

Za kim najviše čeznete?

–  Nedostaju mi moji nećaci Luka i Tara, sestra Danijela, naravno mama, baka, dvoje, troje najboljih prijatelja. Uvijek se vežem za ljude. Volim Zagreb, ali nije da na dnevnoj bazi umirem za njim, zna mi faliti, to je moj grad, ali više mi fale moji ljudi, moji prijatelji, moja porodica s kojima sam svaki dan na Skype maratonima.

Tek ste nedavno počeli raditi novi posao, no planirate li ipak ljetni odmor.?

–  Već dugo štedim za Kubu. Sestrična mi je otišla iz Hrvatske raditi u Manchester kao medicinska sestra i zapravo ću ovo ljeto biti malo u Hrvatskoj, poslije toga u Manchesteru kod nje, a potom idemo na Kubu nekih devet dana. Moj godišnji odmor će trajati mjesec dana, jer ne mogu koristiti dvije sedmice preko ljeta i dvije preko zime, jer emisija kada krene na jesen ide do ljeta.

Fascinirani ste Tajlandom. Tamo ste bili više puta.

–  Na Tajland bih mogao ići stalno, ali treba vidjeti i druge zemlje na svijetu. Nisam još uspio vidjeti Ameriku, Australiju, Novi Zeland, htio bih obići i ostale hot destinacije i kontinente, a na Tajland se uvijek mogu vratiti. To je trenutno po prirodnim ljepotama najljepša zemlja koju sam vidio.

Šta ste spoznali promatrajući kulturu, tradiciju, religiju podneblja koje nije Vaše?

–  Fascinantno mi je kako ljudi na Tajlandu malo zarađuju, a sretni su i nasmijani. Oni su budisti po vjerskoj ispovijesti. Oduševila me je njihova skromnost, poniznost, osmijeh od uha do uha. Jedan barmen na plaži zarađuje mjesečno 100 Eura. Dakle, to je jako mali novac i nešto što uopće nije lako, ali on je nasmijan čitav dan. Tamošnji ljudi su me inspirisali da pronađem unutrašnji mir, ne u smislu da se tješim s nekim kome je gore, nego su me ti ljudi napunili s pozitivnim mislima, razmišljanjem, energijom. Od njih možeš mnogo naučiti.

Pamtite li neku zanimljivu anegdotu?

–  Prijatelji i ja smo bili na Phuketu, gdje ima mnogo lady-boyeva, tako da ne znaš da li je određena osoba muško ili žensko. Stariji Nijemci ili Englezi znaju se zabuniti i misliti da su uzeli curu, a u hotelu shvate da je riječ o dečku. Tako su nas opkolile cure za koje smo mislili da su hostese, iako su bile oskudnije odjevene, ali to je bio Tajland. Tri prijatelja, dvije prijateljice i ja smo krenuli za njima do kluba u koji su nas pozvale. Sjeli smo za sto da bi odjednom one došle i sjele nam u krilo. Pitale su želimo li naručiti neko piće da nam one donesu. Naručili smo prosječno piće koje bi inače koštalo kao džin-tonik, no dobili smo račun koji je iznosio, banaliziram, 2000 maraka. Išli smo se žaliti. Ispostavilo se da je u tu cijenu bila uračunata i konzumacija tih djevojaka. Skoro smo se posvađali s njima, rekli smo da mi to nismo znali i da ćemo platiti piće, a ostalo da mogu zaboraviti.

Jeste li inače uzbuđeni pred daleka putovanja?

–  Imam tremu od nepoznatog, od onog što me čeka. Od Tajlanda nemam više tremu, jer sam ga apsolvirao. Kada idem u neke nepoznate krajeve osjećam pozitivno uzbuđenje i jedva čekam da dođem. Volim jako puno hodati po novim gradovima, destinacijama, mjestima, selima, stoga biram ekipu koja isto to voli. Ako sam negdje deset dana, mogu izaći jednu ili dvije večeri, ali više uživam u dnevnoj varijanti: kupati se, sunčati, hodati, razgledati, ići na izlete…

S obzirom na to da su se posljednjih godina desile teške avionske nesreće, kako doživljavate vožnju avionom.?

–  Obožavam se voziti avionom, nemam nimalo straha i mislim ako je suđeno da će se sad tu Boeing 777 zabiti u nas i odosmo mi. Mislim da je sve stvar sudbine i da se ne trebamo bojati ničega. Općenito se mi ljudi non-stop plašimo, sekiramo za nebitne stvari, daleko od toga da kod nas nema problema za sekiraciju. Ali, nemam strah od aviona.

Kada biste bili u mogućnosti, u kojem dijelu planete biste sagradili kućicu za odmor?

–  Definitivno bih prošao cijeli svijet, a kućicu za odmor bih sagradio u Dalmaciji. Možda bih, ako bih imao jako puno novaca, sagradio kućicu na Tajlandu, Bora Bori, Maldivima. Na televiziji se vidim još deset godina. Potom mislim na Dugom otoku preko puta Zadra, gdje moji imaju zemlju, sagraditi kućicu i preko ljeta je iznajmljivati, sebi napraviti sa strane nešto da mogu uživati dok su turisti tu, i živjeti tamo. Mislim da Srednja Dalmacija, na potezu od Zadra do Makarske uključujući i otoke, ima jedan poseban miris, poseban okus, i to ne kažem zato što sam iz Hrvatske. Više sam putovao po svijetu nego što sam ljetovao u svojoj zemlji, ali to bi bila idealna kombinacija.