Tadž Mahal, remek djelo neimarstva

Kažu da se u Tadž Mahal zaljubite čim ga ugledate! Nije ni čudo, jer je predivna građevina u Agri spomenik ljubavi jednog čovjeka prema svojoj prerano preminuloj ženi.

Foto: nonmisvegliate – pixabay

Ovo remek djelo neimarstva sagrađeno je u XVII vijeku, u najmnogoljudnijoj indijskoj državi Utar Pradeš, kraj rijeke Jamune, u blizini Agre – grada koji je dio čuvenog, indijskog turističkog “kulturnog trougla”, zajedno sa Nju Delhijem i Džajpurom. Godine 1983., Tadž Mahal postao je deo UNESCO-ve svjetske kulturne baštine, a odnedavno i jedan od 7 novih svjetskih čuda, u oblasti svjetskog, kuturnog naslijeđa.

Poznavaoci se slažu da je najbolje vrijeme za obilazak Tadž Mahala u svitanje, kada se najprije po vrhovima hrama, razlivaju jutarnje boje počev od ružičaste i žute, pa sve do plave. Mauzolej izgleda drugačije u zavisnosti od doba dana i godišnjeg doba, jer se boja neba ogleda se u bijelom mermeru. Prizor spomenika naročito je zanimljiv za vrijeme punog mjeseca.

Kako bi ovaj izuzetan spomenik kulture sačuvala od zagađenja, indijska vlada je prije nekoliko godina iz neposredne blizine mauzoleja izmjestila rafineriju nafte i zabranila svaki saobraćaj deset kilometara oko samog mauzoleja. Do Tadž Mahala možete doći pješice, ili ako želite da platite prevoz rikšom.

Foto: Simon – pixabay

A sada priča…. Kažu da je 20-godišnji mogulski princ Šah Džahan imao već tri žene sa kojima nije imao djece, kada je sasvim slučajno 1607. godine, na bazaru Mina u Delhiju upoznao prelijepu prodavačicu, devojku Ardžumand Banu Begum. Obzirom da na početku nije bila impresionirana njegovim udvaranjem, statusom, niti ratničkim vještinama, uspio je da je pridobije tek poslije nekoliko godina. Ipak, otkad se njome oženio i dao joj ime Mumtaz Mahal (“Ukras palate”), više ni jednu ženu nije pogledao. Njegova četvrta supruga pratila ga je čak i kada je kasnije, postavši car, išao u osvajačke pohode. Za 18 godina zajedničkog života, Mumtaz Mahal rodila je 13 djece, ali je 1631. umrla prilikom četrnaestog porođaja. Priča se da je na samrti, svom suprugu rekla četiri stvari: tražila je od njega obećanje da više neće imati djece, da se više neće ženiti, da će joj sagraditi grobnicu koja po ljepoti neće moći da se poredi ni sa jednom prije nje i da će grobnicu posejćivati na godišnjicu njene smrti. Ovo četvrto, na žalost nije mogao da ispuni.

Poslije smrti Mumtaz Mahal, Šah Džahan mesecima je bio neutješan – kažu da dugo od tuge nije izlazio iz carskih odaja, prestao je da sluša muziku, stavlja nakit i oblači carske odore, čak se posvetio molitvi u nadi da će ga voljena žena čuti, napustiti Raj i vratiti mu se. Najzad, poslije par meseci dao je nalog arhitektama – Ustad Ahmad Lahauriju i Mir Abdul Karimu, da na površini od oko 900 x 300 metara izgrade najljepši mauzolej koji je svijet vidio, u čijoj je izgradnji i sam učestvovao.

Podizanje mauzoleja trajalo je 22 godine, a same grobnice čak dvanaest. U izgradnji je učestvovalo preko 20 000 različitih zanatlija iz raznih krajeva svijeta (kamenoresci, vajari, zidari, kaligrafi, i drugi), više od 1000 slonova i veliki broj volova. Materijal za gradnju – bijeli mermer, zlato, kristal i 28 vrsta dragog i poludragog kamenja (žad, jaspis, lapis, safir, itd), dopremani su kako iz Indije, tako i iz drugih zemalja: Avganistana, Tibeta, Kine, Sri Lanke i Arapskog poluostrva. Postoji zapis da je tokom 22 godine, za gradnju ukupno potrošeno oko 32 miliona rupija, što bi danas moglo da se uporedi sa više od 1 milijarde dolara.

Foto: Shalender – pixabay

Kompleks Tadž Mahal sastoji se iz 5 cjelina: Darvaza (glavna kapija), Baiče (vrt), Mesdžid(džamija), Nakarhana (kuća odmora) i Rauza (glavni mauzolej). Kompleks je sa tri strane ograđen zidovima od crvene cigle, dok je strana ka rijeci Jamuni (sa Vrtom Mjesečine koji se terasasto spušta do rijeke), ostavljena posjetiocima radi prelijepih pogleda na okolni pejzaž.

Kao u nekoj bajci (ili možda modernoj sapunici), ni po izgradnji mauzoleja Šah Džahan nije prestajao da pati za svojom voljenom. Priča se da je sa druge strane rijeke želio da sagradi repliku, tj. negativ bijelog mauzoleja – od crnog mermera, u kojoj će sam jednog dana biti sahranjen. Interesantno je da je njegov naslijednik, plod ljubavi njega i njegove Mumtaz Mahal i budući car – Aurangzeb, inače prilično negativna i omražena ličnost, osporio novac utrošen za mauzolej, zbacio sa trona rođenog oca i ostavio ga da umre zatočenog u tvrđavi, u Agri, odakle je ovaj svakog dana posmatrao Tadž Mahal. Šah Džahana sahranio je u malom mauzoleju, na brzinu izgrađenom u blizini Tadž Mahala. Na kraju, poslije pet veoma velikih i plodonosnih vladara, Aurangzeb je uspio i da uruši Mogulsko carstvo.

Mauzolej Tadž Mahal predstavlja arhitektonski spoj indijske i persijske – mogulske kulture. Proglašavajući ga dijelom svjetske baštine, UNESCO je 1983. svoju odluku obrazložio riječima da je ovaj mauzolej jedan od dragulja islamske umjetnosti i svjetski priznatih remek-djela u oblasti kulture.

Čuveni indijski pjesnik i nobelovac, Rabindrant Tagore, opisao je Tadž Mahal „suzom na licu vječnosti”. S tim u vezi, kažu da u toku kišne sezone na Tadž Mahal padne samo jedna kap kiše – suza opisana u pjesmi.

Britanski pjesnik Sir Edwin Arnold napisao je da: „.Tadž Mahal nije arhitektonsko djelo kao što su to druge građevine, već strast ljubavi jednog vladara iskovana u živom kamenu”, a sam Šah Džahan opisao je svoje djelo riječima:

„Ako krivnja ovde zatraži sklonište 

Kao i oni kojima je oprošteno biće oslobođena grijeha 

Ako se grešnik zaputi ovoj palati 

Svi grijesi koje je učinio biće oprošteni 

Sam pogled na ovaj dvor prepoznaje tugu 

A sunce i mjesec brišu suze iz očiju 

Na ovome svijetu sazdana je građevina 

Da prikaže slavu Stvaraoca”. 

Ivana Dukčević , Furaj.ba