Teheran

Teheran

13-milionski glavni grad Irana –  Teheran, smješten je na blagoj nizbrdici u podnožju planina Alborz, na sat vremena vožnje od poznatih skijališta Dizin (3060 m) i Šemšak (Shemshak, 3600 m). Razlika u nadmorskoj visini između južnog dijela grada (oko 1100 m) i sjevernog (oko 1700 m), koja iznosi čak 600 metara, još više je izražena u ekonomskom smislu – kako raste nadmorska visina, raste i standard.

Za razliku od siromašnijeg, južnog, na sjeveru Teherana naročito oko skvera Tadžriš (Tajrish), u strmim uličicama sa predivnim drvoredima platana tiskaju se vile imućnih stanovnika prijestolnice, sa voznim parkom kojem bi mnogi pozavidjeli. Iznad njih, posljednje u nizu, u procjepu kanjona kojom teče rječica smjestilo se izletište Darband, sa luksuznim iako donekle kičastim restoranima.

Moguće je i da je posljednji persijski šah Reza Pahlavi (svrgnut 1979), započeo ovu modu življenja na sjeveru Teherana, kada je iznad skvera Tadžriš, podno golih obronaka planina Alborz, u šumarku podigao palatni kompleks Niavaran za sebe, svoju familiju, i svitu. „Bijela“ i „Zelena“ palata, Paviljon, i mnogi prateći objekti tokom tri decenije njegove vladavine gostili su veliki broj najpoznatijih svjetskih državnika.

Kapija Bagh-e Melli (Kapija Nacionalne bašte)

 

Luksuz i trošenje narodnih para, ali i pretjerano koketiranje sa Zapadom, rezultirali su svrgnućem Pahlavijevih. Na čelo države, iz izgnanstva u Parizu ubrzo je došao narodni čovjek – Homeini, i sa stanovišta one polovine liberalnih Iranaca, u roku od 3 – 4 godine (a ne odmah, kako neki pogrešno vjeruju) postepeno većinu stvari okrenuo naopačke. Preostali, konzervativniji dio populacije i danas ga smatra spasiocem. U južnom dijelu Teherana, na autoputu koji vodi ka aerodromu nalazi se veliki kompleks – Mauzolej Homeinija, izgrađen nakon njegove smrti 1989, koji je noću bogato osvjetljen i otvoren za posjetioce non-stop.

 Muzej (istorije iranskog) tepiha

Iako prijestolnica Irana nije na glasu kao neki prelijepi grad, više od svega Teheran može da se pohvali velikim brojem lijepo uređenih parkova i interesantnim muzejima. Osim Nacionalnog arheološkog muzeja, u kojem je na nevelikom prostoru smještena dobro odabrana zbirka iz najznačajnijih perioda persijske istorije (sa najvažnijih arheoloških nalazišta: Ekbatan, Susa, Persepolis, Pasargad, Tape Sialk), u Teheranu ne treba propustiti i Nacionalni muzej dragulja (National Jewels Museum, u suterenu Centralne banke Irana), posle londonskog Tauera najveću zbirku dijamanata i dragog kamenja na svijetu. Kolekcija obuhvata nakit, krune i tronove (čuveni „Paunov tron“) nekoliko persijskih carskih dinastija. U muzeju je izložen drugi po veličini dijamant na svijetu, pronađen u Indiji i donešen u XVII veku u Persiju, nakon osvajanja – „Darya-i Noor“ (na persijskom: „More svjetlosti“), dok je najveći „Kooh-i Noor“ (na persijskom: „Planina svjetlosti“) u međuvremenu iz Persije dospeo nazad u Indiju, i na kraju, u XIX vijeku završio u britanskoj kruni kraljice Viktorije.

Osim antikviteta, u Teheranu postoje muzeji koji imaju i drugačiju ponudu. Ljubitelji iranskog filma, jedne od najperspektivnijih kinematografija na svijetu, uživaće u sjajno uređenom Muzeju (iranskog) filma (Film Museum of Iran), smještenom u jednoj od manjih palata Kadžar dinastije, u sjevernom Teheranu. Nešto južnije, u Parku Lale (Laleh Park), još dva muzeja sa razlogom mogu da privuku pažnju – solidni Muzej (istorije iranskog) tepiha (Carpet Museum) i Muzej savremene umjetnosti (Tehran Museum of Contemporary Art). Ovaj drugi, sagrađen je sredinom 1970-tih, u stilu tadašnjeg modernizma koji se prepliće sa svedenim arhitektonskim elementima antičke Persije. Zajedno sa suprugom šaha Reze Pahlavija – Farom Dibom, muzej je otvorio slavni američki umetnik Endi Vorhol (Andy Warholl), čija se najpoznatija djela (Mik Džeger, Mao Ce-Tung i Merilin Monro – u nekoliko verzija) još uvek nalaze u muzeju, ali u njegovom suterenu. Zvanično objašnjenje je da ova platna nisu dio stalne postavke, i da ih povremeno postavljaju na izložbama. U suterenu ovog muzeja nalazi se najveća zbirka djela savremene umjetnosti na svijetu poslije muzeja Evrope i SAD-a. Osim Vorhola, tu su i platna: Pikasa, Dege, Van Goga, Lihtenštajna, kao i najveća zbirka američkog slikara Džeksona Poloka (Jackson Pollock) van SAD-a. Ipak, u samom muzeju i izvan njega, u bašti možete vidjeti nekoliko skulptura jednog od najvećih skulptora XX vijeka, Britanca Henrija Mura (Henry Moore), kao i belgijskog umjetnika Rene Magrita (Rene Magritte). U tekstu britanskog „Gardijana“, objavljenom prije nepune dvije godine, novinar je primjetio da Teheran leži na „zlatnom rudniku“ moderne umjetnosti.

Palata Golestan (Golestan Palace, UNESCO)

U centralnom dijelu grada, u blizini lavirinta Teheranskog bazara obiđite kompleks Palate Golestan (Golestan Palace, UNESCO), posljednje uporište persijske dinasije Kadžar (Qajar), čiji su vladari sredinom XIX vijeka preselili prijestolnicu Persije iz Isfahana, u Teheran. Kao i mnoge palate u Iranu, i ova je prepoznatljiva po zidovima i plafonima ukrašenim u kič maniru, sa na hiljade umetnutih ogledalaca.

Tokom srednjeg vijeka, Persijanci su ogledala uvozili iz Venecije. Posle višednevnog putešestvija na konjima i kamilama, veliki broj ogledala stizao je do odredišta u djelićima. Nakon nekog vremena, neko se u Persiji dosjetio jedinog načina da ovom problemu stane na put – da ih još više isjecka, te je igrom slučaja u zemlji uspostavljena nova moda ukrašavanja carskih odaja.

Ukoliko imate vremena, osim Parka Lale, duž najpoznatije i najduže ulice u Teheranu, sa prelijepim drvoredom platana – Avenije Valiasr, u Teheranu vrijedi posjetiti i Park Melat (Park-e Mellat), sa velikim jezerom u sjevernom dijelu parka po kojem se šepuri pernata menažerija i savremenim zdanjem od stakla (Mellat Park Cineplex), u čijem se valovitom obličju nalaze galerije i bioskopi. Slično Turcima i drugim narodima sa Istoka, i Iranci kao da najviše na svijetu vole piknik, iako piknik često ne podrazumijeva samo izlazak iz grada. U gotovo svakom parku u zemlji, porodica će se ujutro često spontano okupiti makar i na zajedničkom doručku u parku, te je većina parkova izuzetno lijepo uređena.

U Parku Honar (Park-e Honar) koji se nalazi u centralnom dijelu grada, nema onih koji prave piknik, ali je zato poznat po interesantnim, modernim skulpturama. U centralnom dijelu parka nalazi se zdanje sa umjetničkim galerijama, kafeom i vegetarijanskim restoranom na glasu, oba na gornjem spratu.

 

Pet minuta pješice odatle, duž spoljnog zida kompleksa nekadašnje Ambasade SAD-a, kao i mnogi stranci pre vas, za uspomenu se uslikajte ispred nekog od čuvenih grafita koji SAD predstavljaju kao osovinu zla i veličaju Islamsku revoluciju. Ovaj kompleks nosi prigodan naziv – US Den of Espionage, a njegovu unutrašnjost, uz specijanu dozvolu moguće je posjetiti svake godine od 1. do 11. februara, tokom proslave godišnjice Islamske revolucije. Za samo zdanje vezane su neke od najružnijih uspomena u odnosima između Irana i SAD-a. Prije više od 30 godina, iranski studenti koji su podržavali Islamsku revoluciju, u ambasadi su tokom 444 dana, držali kao taoce 44 američka državljana.

Azadi toranj – spomenik + muzej

Za kraj posjete Teheranu, na zapadnom obodu grada prođite kraj čuvenog Azadi spomenika (Azadi Tower), podignutog na velikom trgu početkom 1970-tih povodom proslave 2500 godina od osnivanja Persijskog carstva, a zatim produžite ka sjeveru grada do Tornja Milad (Milad Tower).

Šesti po visini toranj na svijetu mnogo je više od toga. Osim fantastičnog pogleda na čitav grad, sa visine od preko 400 metara, unutar tornja Milad nalaze se mnoge galerije i suvenirnice, sa mladim umjetnicima koji prodaju slike, umjetničke predmete i nakit. Na vrhu tornja je restoran, a na tri najniža sprata – šoping centar. U prizemlju, možete se odmoriti u tradicionaloj poslastičarnici, uz božanstveni sladoled od šafrana posut pistaćima, dok oko vas u samom holu šušti voda različitih fontana, a između dva spoljna stakla, kao u mini ZOO vrtu šepure se paunovi u tropskoj bašti.

  Unutrašnjost tornja Milad

Izvan tornja, na platou uređenom modernim skulpturama nalazi se još jedna fontana koja „igra“ u ritmu, iza koje se nalazi koncertna dvorana. U kasno popodne i sunce na izmaku, naizgled beživotni sivkasti, planinski vijenac Alborz, sa snježnim vrhovima na početku maja, rumeni se na sjeveru, dok na stotine Teheranaca na platou šeta, ili sjedi u kafeu na čaju i kolačima.

Fotografije i tekst: Ivana Dukčević, Furaj.ba

Zato što jedan članak nije dovoljan….

ISHAFAN – DRAGULJ IRANA

PERSEPOLIS

DINAMIČNI TEHERAN

DIZIN – NAJVEĆE SKIJALIŠTE BLISKOG ISTOKA

ŠIRAZ – GRAD PJESNIKA

DREVNI KAŠAN