Tokio, glavni grad „Zemlje izlazećeg sunca“, spada u mlađe glavne gradove svijeta – prijestolnicom je proglašen relativno nedavno, 1868. godine. Iako i u nekim dijelovima grada možete videti stare hramove i četvrti, turisti u ove svrhe mnogo češće posjećuju viševjekovni glavni grad – Kjoto, ili još stariju, prvu prijestolnicu – Naru.
Ipak, i u Tokiju, za turiste iz Evrope ima puno toga zanimljivog, te ukoliko vas put nanese u Japan, za obilazak Tokija najbolje ja ako možete izdvojiti 4 – 5 dana.
Tokio je jedan od najvećih gradova na svijetu. U drugoj polovini XX vijeka, praktično se „spojio“ sa gradom južno od njega – Jokohamom (Yokohama), pa zajedno broje skoro 40 miliona stanovnika.
Ako ste u Tokiju, svoj boravak podijelite na nekoliko cjelina. Možete početi od sjevero-zapadnog, najmodernijeg dijela – Šibuju (Shibuyu) i Šinđuku (Shinjuku), mjesta visokih staklenih solitera i ogromnih svjetlećih reklama koje prekrivaju čitave zgrade.
U kraju Šinđuku, nalazi se i istoimena, najprometnija metro i željeznička stanica na svijetu, sa oko 2 miliona ljudi koji dnevno prođu kroz nju. Ako ste nekada vidjeli film ili dokumentarac o ljudima sa bijelim rukavicama, zaposlenim da u metro stanicama guraju ljude u metro kako bi napravili više mjesta za druge koji čekaju, onda ste vjerovatno vidjeli prilog sa ove stanice.
U centralnom gradskom kvartu – Ginzi, nalazi se čuveni dijagonalni pješački prelaz (Ginza Yon- chome), koji važi za najprometniji na svijetu. Kada sa posle nekoliko minuta čekanja, upali zeleno svjetlo za pješake – nepregledna rijeka ljudi zakrči ulicu i čini se kao da se nikada neće raščistiti!
U istom kraju, malo dalje nalazi se veliki „Sony“-jev soliter , Povedete li u Japan sa sobom djecu, naročito onu tinejdžerskog uzrasta, računajte da ćete „potrošiti“ par sati u obilasku nekoliko spratova zgrade u kojima je „Sony“ javno predstavio najnovija tehnička dostignuća, robote, igrice, PlayStation i slično, koji su ovde posjetiocima dati da ih „isprobaju“, često i prije nego što dospiju u radnje.
Za tehniku svih vrsta, obavezno obiđite i kvart Akihabara, gdje u carstvu japanske elektronike (tax free – sa stranim pasošem), možete potrošiti čitav dan.
U središnjem dijelu grada nalazi se veliki gradski Park carske palate, i u okviru njega – sama japanska carska palata. Iako posjeta zdanju nije moguća, i sama šetnja parkom, doživljaj je za sebe. Naročito ako ste došli u aprilu, u vrijeme tronedeljnog perioda „hanami“ – „cvjetanja trešnjinog cvijeta“, kada se čini da se cijeli Japan ogrnuo snježno bijelim krošnjama. U to vrijeme, mali Japanci imaju i svoj godišnji školski raspust koji traje oko mjesec dana, pa su parkovi puni šetača, porodica koje na drvenim stolovima i klupama prave piknik, ispod krošnji ukrasnih trešnji.
Osim ovog parka, čuveni tokijski gradski park Uoeno, mjesto je najraskošnijeg cvjetanja trešnjinog cvijeta u glavnom gradu. U njemu možete vidjeti: Shinobazu jezero, Gojo svetilište, Tosho-gu svetilište i pagodu. U blizini parka nalazi se i Nacionalni muzej (Tokyo National Museum).
U posjeti Tokiju, prošetajte i ulicom Asakusa Dori (kraj Inaricho) i pogledajte radnje sa starim zanatima, sve do Ueno stanice i najpoznatijeg otvorenog Ameyoko bazara svega i svačega, paralelnog sa šinama.
Istočno od centra, kraj obale rijeke Sumide koja se u Tokiju uliva u Tihi okean, nalazi se najveća riblja pijaca na svijetu – Tsukiđi. Svakog jutra (osim nedeljom) u 5 h, samo prvih 140 najupornijih turista i drugih radoznalaca, može prisustvovati čuvenoj aukciji tune, koja je doživljaj za sebe (budite na licu mjesta barem u 4.30 h). Poslije zatvaranje berze, u okviru pijace možete obići tezge i vidjeti ribu koju možda nikada u životu niste vidjeli, ili pojesti užinu od ribe ili morskih plodova, u nekom od jeftinih lokala na samoj pijaci (9 – 14 h).
Hrana u Japanu nije skupa. Ukoliko želite klasičan kuhani obrok, u svakoj samoposluzi možete kupiti „bento-box“, kutiju sa providnom folijom i često plastičnim escajgom, u kojoj se, raspoređeno po zasebnim dijelovima, nalazi predjelo, salata, povrće, meso ili riba, čak kolač – kompletan ručak po cijeni od samo oko 2 do 12 eura. Naravno, u Tokiju morate probati i – suši, tradicionalno jelo Japana (sirova riba umotana u bijeli pirinač, oblikovan u valjak uz pomoć lista crne sušene alge). Za one koji ne vole da probaju nešto novo, u gradu postoje lanci restorana McDonald’s i Kentucky Fried Chicken, ali i lokalni lanci restorana japanske brze hrane, slični njima (Yoshinoya, Sukiya, Matsuya, itd).
Sa druge strane rijeke, u kraju Ryogoku nalazi se sportska arena – Nacionalni sumo stadion i Sumo muzej (National Sumo Stadium / Sumo Museum) gde se održavaju takmičenja u najpoznatijem, japanskom nacionalnom sportu – sumo hrvanju. Sumo hrvači – izuzetno cjenjeni i plaćeni ljudi u Japanu, ponekad vježbaju u prostorijama u blizini ove arene (beya, 6 – 10 h ujutro), pa ako niste uspjeli da nabavite karte za meč, ili ste doši u Tokio u vrijeme kada nema borbi, možete zamoliti da vas puste i pogledati dio treninga, čak slikati, ali bez upotrebe blica. Interesantna je priča o tome da ove grdosije od ljudi, ustvari – imaju obrok samo jedanput dnevno, pa se postavlja pitanje odakle im sva ta kilaža!
Sjeverno od centra Tokija, nalazi se najpoznatiji i jedan od najstarijih šinto-budističkih hramova u gradu – Senso-ji. (Senso-đi) Šinto-budizam, varijanta istočnjačke budističke religije, jedinstvena je za državu Japan. Čuveni hram posjećuje veliki broj stanovnika Tokija, ali i stranaca, a od njega vodi i pješačka ulica Nakamise Dori, sa najtipičnijim japanskim suvenirima i uličnom, brzom hranom. Možete iznajmiti i rikšu (na japanskom: „đinrikiša“), i provozati se krajem (30 min – oko 70 eura).
Boraveći u Japanu, prosto morate odsjesti u tradicionalnom pansionu – rjokan (ryokan), obuti papuče odmah pri ulasku u kuću i dobiti posebne, samo za upotrebu u kupatilu… obući se u kimono (yukata) za po kući i probati drvene japanke (geta). Osim rjokana, tradicionalni tokijski „pansion“ podrazumijeva i spavanje u hotelima – kapsulama, koje čine samo „krevet“ i ekran TV-a u uglu – i ništa drugo. Možda klaustrofobično, ali svakako jedinstveno, baš kao i sama zemlja – Japan.
Ivana Dukčević, Furaj.ba
