Tomislav Cvitanušić na vrhu Afrike

Tomislav Cvitanušić, triatlonac i bh. planinar, osvojio je s grupom planinara iz BiH, Srbije, Crne Gore i Hrvatske najviši vrh Afrike – Uhuru, koji se nalazi na planini Kilimandžaro. Ovo je njegovo putešestvije

Tekst i slike: Tomislav Cvitanušić

Kilimandžaro je vulkanski krater koji sa svoja tri vrha dominira granicom Tanzanije i Kenije. S vrhom Uhuru na visini od 5895 metara predstavlja najvišu tačku afričkog kontinenta. Sa 4600 metara od podnožja do vrha Uhuru, Kilimandžaro je planina s najvećom visinskom razlikom na svijetu. Nacionalni park Kilimandžaro upisan je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine u svrhu zaštite brojnih vrsta koje žive u parku.

Avantura počinje na aerodromu

Uspon na Kilimandžaro je i uspon na jedan od sedam vrhova na sedam svjetskih kontinenata, što je poznato kao Seven Summits. Ovaj san je do sada uspio ostvariti samo jedan sjajni Bosanac i Hercegovac s adresom u Arizoni, Naim Logić. Od ovih sedam vrhova, lično sam se popeo na najviše vrhove Evrope – u Rusiji Elbrus s 5642 metra, Južne Amerike – u Argentini Akonkagva sa 6961 metar, te Sjeverne Amerike – u Aljasci Denali sa 6190 metara.

Uspon na Kilimandžaro ne predstavlja veliki problem za bilo kojeg planinara i visokogorca, koji je u dobroj formi, jer sâm uspon nema nikakvih tehničkih poteškoća. Zbog toga veliki broj penjača iz cijelog svijeta svake godine pohodi ovu planinu. Izazov s kojim se penjači suočavaju je razrijeđeni zrak na tim visinama, a savladavanje visine se uspješno izvodi uz pravilnu aklimatizaciju.

U organizaciji EST Adventure tim planinara iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine susreće se na beogradskom aerodromu. Nakon dvadesetak sati putovanja konačno stižemo na naše odredište. Avantura je već počela na aerodromu Kilimandžaro. Kada smo dobili tanzanijsku vizu, saznajemo da nam nije stigao prtljag. Sljedeći let je sutra u isto vrijeme i pokušavamo da ostanemo pozitivni. Bit će još zanimljivije noću prelaziti dio puta do prvog kampa, jer ćemo krenuti kasno na uspon. Stižemo u hotel u Arushu, loše razvijen grad u usporedbi s evropskim standardom, s ulicama prepunim prodavača hrane i suvenira. Tu ostajemo samo jednu noć.

Na sreću torbe nam stižu s danom zakašnjenja. Po preuzimanju stvari upućujemo se prema nacionalnom parku. Na parkingu ulaza u park se upoznajemo s vodičima i nosačima koji će nam pomagati tokom uspona. Prvi put u životu mi je neko nosio dio tereta i opreme, pa mi je pomalo bilo neugodno. Do sada sam na usponima uvijek nosio svu svoju opremu – na Aljasci čak 60 kg opreme na sankama i u ruksaku. Pod svjetlom čeonih lampi i praćeni kišom kroz tropsku šumu, nakon pet sati pješačenja dolazimo do prvog kampa – Mandara kolibe na visini od 2720 metara.

 

 

Sljedeće jutro nakon doručka nastavljamo dalje prema Horombo kolibama na visini od 3720 metara. Dok nas put vodi prema vrhu, prelazimo u stepu, te u poslijepodnevnim satima stižemo do odredišta. Staza je, uglavnom, zemljana, s kamenjem i prelascima potoka, kojih na ovom potezu ima mnogo. Kod nekih članova tima se javljaju blagi simptomi visinske bolesti u vidu glavobolje i nedostatka apetita.

 

Strast prema planinama

“U timu imamo doktore medicine, inžinjere, ekonomiste, IT stručnjake i druge profesije, ali sve nas spaja zajednička strast prema planinama”

Treći dan uspona je planiran za aklimatizaciju, a po planu uspona izlazimo do Zebrinih stijena na visinu od 4000 metara, gdje smo okruženi zanimljivim biljkama i planinskim stijenama. S aklimatizacije se vraćamo u Horombo kolibe, gdje provodimo ugodno vrijeme razgovarajući za večerom. U timu imamo doktore medicine, inžinjere, ekonomiste, IT stručnjake i druge profesije, ali sve nas spaja zajednička strast prema planinama. Tim je odličan i svi se slažemo da je stvoren ambijent da doživimo uspjeh. Dobrom raspoloženju i druženju doprinosi i činjenica da od ulaska u nacionalni park ima veoma rijetko, ili gotovo nikako, signala na telefonima, tako da smo lišeni interneta i društvenih mreža. U objektima na putu do vrha nema tople vode i struje, pa je potrebno planirati električnu energiju u obliku prijenosnih baterija, a druga opcija su mali sklopivi solarni paneli. Hrana na usponu je tipična za to podneblje, poput čorbe od banane ili jaja s bijelim žumancetom. Svjestan sam da bih se teško navikao na te okuse na duže vrijeme.

Uspon u ponoć

Uspon na vrh započinje od Horombo koliba. Krećemo se preko alpske pustinje i krajolik iz šumskog zelenila se u potpunosti pretvara u stjenovito-zemljanu pustoš. Vrh Mavenzi ostaje iza nas, a u daljini se vidi padina kratera kojim ćemo se popeti. Hodamo tempom Pole Pole, što na svahili jeziku znači polako, jer smo sada već na nadmorskoj visini koja se mora poštovati.

Oko dva sata poslijepodne stižemo u Kibo, posljednji kamp na visini od 4720 metara. Nakon ručka slijedi kratki sastanak i odmor do polaska. Uspon na vrh počinje u ponoć. Iščekujući polazak, blagi simptomi visinske bolesti i nesanica pojavljuju se u većem dijelu tima. Sve vrijeme s nama su lokalni vodiči, a najupečatljiviji trenuci tokom uspona su upravo bili oni kada bi naši nasmijani vodiči skladno pjevali pjesmu Hakuna matata, što na našem jeziku znači nema problema. Sve vrijeme, pogotovo posljednji uspon na vrh, osjećamo da smo dio tima koji ima neki uzvišeni cilj.

 

U ponoć se okupljamo ispred kuće Kibo i vršimo posljednje pripreme za uspon. Polazimo u koloni, jedan iza drugoga, polako, nogu za nogom, pravimo pauze na mjestima zaklonjenim od vjetra, te nakon četiri sata uspona stižemo na poznatu Gilmanovu tačku na visini od 5756 metara. Tu na rubu vulkanskog kratera svjedočimo jednom od najljepših izlazaka sunca na planeti.