Trebinje, bez rime, slika ili sroka

Nakon duge noćne vožnje preko Čemernog, Gacka i Bileće, sa sjeverne strane pogled se spušta ili mi se samo nameće, Trebinje. Ostati ravnodušan teško, a obići nipošto. U prvi mah izgleda kao Los Angeles. Ne znam da li od sreće što konačno dođeš do civilizacije ili od stvarne ljepote kojom zrači ova čaršija.

Tri ili četiri posjete najjužnijoj bosanskoj tački dobrim dijelom su ispunile i obojile moje proljeće.  Iskoristio sam priliku da drugima pokažem ljepotu sakrivenu u kamenjaru. Da prenesem svoje oduševljenje.

Pozicija ovog grada, blizine Dubrovnika, Mostara i Herceg Novog dala mu je nešto što je već odavno uklesano u kamenu, vodi i zraku. Duša. I ko ima srca – osjetiće, čuće, pričaće…

Sjesti na kafu u “Platane“ i  mirno gledati u bordo žaluzine na starom hotelu ne može baš svak’. Vjerovatno bi mu nešto upalo u oči. Ili neko. Mogu garantovat’ da bi primijetio jednu djevojku  kako bez stanke prelazi put od starog do novog hotela. Ili bi ga „zaveo“ miris pekare iz prizemlja.

A u novom hotelu Platani, nakon buđenja, poput nekog stalnog gosta, kao po rasporedu, a opet spontano, kafa u bašti  i doručak uz obavezan domaći kajmak. Dok se postavljaju pijačni stolovi, a na njima prve trešnje – u maju, sjetih se da u Sarajevu trešnje tek beharaju.

Nisam doživio buđenje u „Leotaru“ s pogledom na Trebišnjicu i Stari grad, ali vjerujem da je jednako čarobno.

Ali osjetio sam miris mora, ruža iz malobrojnih obnovljenih avlija u Starom gradu, vodu koja se slijeva niz stijene fontane u parku kraj Saborne crkve. Ne mogu ni zamisliti kako su Bregovi nekad davno izgledali. I da li je Trebišnjica bila brža i koliko? I da li je bilo i primisli o decibelima elektronske muzike uz Osman-pašinu džamiju u vrijeme džume?

Ono što meni nije interesantno, za razliku od ostalih, jeste „zarazno kvalitetan“ hercegovački pršut i još kvalitetnije vino, Tvrdoš, ili od Vukoje, Anđelića  ili od Petijevića.

Ja sam se umalo „udavio“ cicvarom s medom od kadulje i uštipcima kod Dragana u Mosku, a o teletini ispod sača i janjetini govore kolone Dubrovčana koje „objeduju“ u Hercegovačkoj kući.

Moj izbor je pastrmka – mala živčana iz Trebišnjice. I ne čudi što je takva. Valjalo joj je plivat’ uzvodno i nizvodno od Arslanagića mosta.

Interesantno je da sam prvo upoznao Trebinjce, pa tek kasnije došao u njihov grad. I nije mi jasno kako nisam osjetio u njima ono što sam nakon kratkog boravka osjetio prema samom gradu. Vjerujem da ljubomorno čuvaju to što nose i ne daju nikome. Boje se, da se ne pokvari, oskrnavi, jer nisu svi te sreće da se rode baš tu, na toj geografskoj širini i dužini, da osjete i dožive. Mnogo ih je odlazilo, od Dubrovnika, Sarajeva, Ostroga, do Švedske, Amerike, Australije. Slušao sam priče i nisam mogao vjerovati da je neko s ovog prostora išao u Ameriku između dva Svjetska rata. Valjalo je ostavit’ onu ljepotu. I razmišljat’ o njoj.  I slat’ novac da se kuća pravi. Uz nadu da će se vratiti. Baš kao i danas. I ne samo u čaršiju već i okolinu, Zupce, Lastvu, Mrkonjiće i Popovo polje.

A kako li je tek u Trebinju zimi kad je u proljeće sve tako polagano, neki bi rekli da je grad za dane kad čovjek ode u penziju, ali ko još žudi za tempom kojim živimo. Svi bismo mi u dubini duše željeli u penziju, i lagano prema moru, kroz ponor hercegovačkog krša.

Zato i rekoh – Trebinje, Trebinje . . . bez rime, slika ili sroka.

Vedran Jakupović, Furaj.ba