U vrijeme opsade grada, tunel dug oko 720 metara, a visok 1,5 metar, vodio se pod imenom “Tunel kojeg nema” i bio je najstrožija tajna Sarajeva jer je kroz njega u grad dolazila hrana, cigarete, oružje, kafa, lijekovi…
U razdoblju od 1993. do 1995. godine za Sarajevo koje je već trpilo žestoku opsadu, ratni tunel spasa značio je život i bio je jedina komunikacija između opkoljenoga grada i ostatka države i svijeta. Napravljen ispod aerodromske piste povezivao je dvije teritorije (Dobrinju i Butmir) koje su bile pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Pušten je u promet 30. jula 1993. godine, nakon 4 mjeseca i 4 dana kopanja lopatom i krampom, probijanjem iz oba pravca istovremeno. Tunel je dug oko 720 metara, a visok između 1,5 i 1,8 metara.
Foto: Ivana Dukčević
Prolazak kroz tunel odvijao se u dva smjera naizmjenično. Grupe su znale brojati 1.000 osoba, a skoro svaki čovjek je nosio prosječno 50 kg hrane u ruksaku. Trebalo im je oko 2h da prođu kroz tunel. Kroz tunel su prolazili i umjetnici i brojne novinarske ekipe kako bi u svijet poslale neku ekskluzivnu vijest.
Za 30 mjeseci, koliko je tunel bio u upotrebi, registrovano je blizu tri miliona prelazaka sa jedne na drugu stranu.
Tokom 1994. godine u tunel su postavljene šine po kojima su vožena niska kolica da bi prebacivanje robe lakše išlo.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i završetka rata, prestala je potreba za korištenjem tunela Dobrinja – Butmir, što je utjecalo i na premještanje objekata u kojima su bili ulazni dijelovi tunela.
Porodica Kolar iz čije porodične kuće je bio ulaz u tunel samoinicijativno je odlučila sačuvati uspomenu na tunel koji je na neki način bio i dio njihovog života.
Kanton Sarajevo preuzeo je Tunel spasa i danas je to muzej u kojem možete vidjeti veliki broj fotografija, video zapisa i predmeta koji su korišteni u periodu kada je tunel bio jedina veza Sarajeva sa ostatkom svijeta.
