USPJEŠNE PRIČE
Jasmin Hošo jedan je od najuspješnijih biznismena u Bosni i Hercegovini, suosnivač i direktor kompanije „Tondach“ koja je sinonim za najbolji crijep u našoj zemlji. Profesor je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, više puta proglašavan je menadžerom godine, a 2011. godine dobio je i Zlatni orden Republike Austrije
Foto:Haris Karamehmedović
Ove godine obilježavate značajan jubilej: 20 godina „Tondacha“ u BiH. Kada sa ove distance analizirate to vrijeme, kakve su te godine iza Vas?
– Uvijek smo imali toliko entuzijazma i želje da radimo, stvaramo i kreiramo nove vrijednosti, tako da tokom 20-godišnjeg rada nikada nismo došli u poziciju da razmišljamo o poteškoćama. Ovih 20 godina bile su kontinuirani razvoj i rast, ali ne samo u smislu brojeva, nego svih nas koji radimo u sistemu „Tondacha“. Važno je da razvoj kompanije prati razvoj ljudi koji učestvuju u tim procesima. Ako postoji disproprocija između onoga čemu teži kompanija i osoblja, onda je vrlo teško ostvarivati i ciljeve.
Kakvu viziju ste imali o „Tondachu“ kada ste 1997. godine kretali u posao?
– Postoji jedna vrlo zanimljiva konstatacija američkog profesora Stevea Blanka, koji kaže da je planiranje došlo iz socijalizma i da je vrlo teško pričati o tome šta će biti za pet godina. Smatra da je to nasljeđe preuzeto iz socijalističkih navika. S druge strane postoji mišljenje njemačke psihologije koja kaže: „Past is history, future is mystery“. Fokus je na onome što je danas i što je moguće napraviti sada. U trenutku kada smo donijeli odluku bilo je entuzijastično i imali smo očekivanja, ali ne razmišljate o tome šta će biti za pet ili 10 godina, nego samo o onome što možete dati u tom trenutku. Brinuli smo se da naš sistem ima stabilnu i održivu putanju. Prije 50 godina životni ciklus kompanije trajao je mnogo duže nego danas. Danas se firme u 10 godina rode, dođu na zenit i propadnu. To je karakteristika modernog doba.
Foto:Haris Karamehmedović
Bez očekivanja nema ni uspjeha. Naučno je dokazano da postoji signifikantna relacija između očekivanja i uspjeha. Što više očekujete možete se nadati određenom uspjehu. Ako nemate očekivanja, ako sebe demorališete u startu, onda ništa nećete uspjeti.
Austrijanci su, također, tada rizikovali jer su započinjali posao u ratom razrušenoj zemlji. Koliko im se to povjerenje isplatilo?
Za sve ove godine pokazali smo da smo od kompanije koja je bila totalno nepoznata, postali tržišni linder, prepoznatljiv brand, sinonim za vrijednost. Postali smo sinonim za krov. Kao što je Google sinonim za pretraživač. Naravno da rizik postoji, ali kažu da je kapitalizam bez rizika socijalizam. Mi smo bili svjesni toga, ali smo imali zajednički cilj.
Osvojili ste i najviši austrijski planinski vrh?
Ne bavim se planinarstvom u smislu da to prakticiram. Sa prijateljem, Nj.E. austrijskim ambasadorom Martinom Pammerom, uputio sam se na izlet u Austriju gdje smo išli u osvajanje najvišeg austrijskog vrha Grossglocknera i uspjeli smo u tome. Želim osvojiti i neke druge planinske vrhove, ali nije da to moram. I osvajanje Grossglocknera ili „Velikog zvona“ bio je odlazak u nepoznanicu. Zamislite da vam neko tog jutra, kada ste krenuli u osvajanje tog vrha, ispriča kako se na toj ruti prije dva dana desila nesreća i da je najpoznatiji austrijski penjač izgubio život? To je da odmah odustaneš. Ali ipak odeš u osvajanje najvećeg austrijskog vrha koji nije tako nezahtjevan, naprotiv. Odete, osvojite i vratite se kući punog srca.
Iza Vas stoje supruga i troje djece. Prepoznajete li u svojoj djeci ambicije koje ste Vi imali?
– Bez porodice je teško ostvarivati određene stvari. Zasigurno da su uvijek podrška. Gledajući svoju djecu, sina Anela i kćerke Hanu i Eminu, mogu reći da su svi različiti. Hana i Emina su bliznakinje, ali su različitih karaktera, i svi su na svoj način ambiciozni. Ali ono što je meni i mojoj supruzi važno, jeste da imaju zdravu ambiciju. To nije ambicija koja je neostvariva, koja će vas tjerati u depresiju i nezadovoljstvo.
Vi ste čovjek koji je mogao da bira u kojem dijelu svijeta će živjeti. Zašto je BiH po Vama najbolje mjesto za život?
Moje opredjeljenje, ljubav i odluka mene i moje porodice da živimo ovdje je vrlo jasna. Jer živjeti u zemlji u kojoj si rođen, sa ljudima koji vas okružuju, sa različitostima koje ova zemlja nudi, je jedno bogatstvo i prilika koju ne možete svugdje sresti. Isto tako možete živjeti ovdje, a djelovati bilo gdje na planeti. Nema ograničenja i sve je dostupno. Ovdje mogu ostvarivati svoje snove i očekivanja i vidim progres. Puno toga je urađeno, Možda se nama čini da je to premalo, ali ipak je urađeno. I važno je ići dalje. Ipak imamo 101 kilometar auto-ceste, imamo najbolji filmski festival u Regionu, ljude u umjetnosti koji su prepoznati izvan granica BiH poput Amire Medunjanin ili Brace Dimitrijevića. I treba biti ponosan zbog toga. I ja sam ponosan što sam Bosanac i Hercegovac.
Jasmin Hošo, dobitnik je mnogih priznanja, više puta proglašavan je managerom godine u BiH a 2011. godine dobio je i Zlatni orden Republike Austrije, najvećeg priznanja koje možete dobiti od jedne države, pogotovo ako se radi o Republici Austriji.
