Galerija, Interview, Magazin

U znanju je moć, a u strahu nemoć – Emina Minka Muftić, glumica

Profesionalnu scenu iskusila je prije upisa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje radi kao redovna profesorica na predmetu Govor. Kao stalna članica Drame Narodnog pozorišta Sarajevo glumila je u velikom broju predstava matične teatarske kuće, ali je također mnogo igrala na filmu, u TV serijama i radiodramama. Privatno je ponosna majka kćerke Site, uvjerena vegetarijanka koja živi po principima ahimse i vježba jogu već 23 godine

Razgovarala: Elma Zećo

Foto: Irfan Redžović

Još kao djevojčica je govorila da će biti pjevačica i glumica. Živeći u Alžiru s porodicom prije polaska u školu, zaljubljenica u ples naučila je pokrete orijentalnih plesova, a kada bi gosti došli u posjetu, brzo bi se spremila i s radošću pokazivala svoje umijeće. Nije razmišljala da li zna pjevati, ali je dječije srce igralo za muziku.

Stalno je pjevala i uživala pretvarati se. U njenom posjedu morale su se naći ploče čuvene beogradske glumice Olivere Marković, čija je gostovanja redovno pratila u Klubu “Jugoslovena”. I porodični prijatelji njegovali su njen hobi poklanjajući joj sve nove ploče koje su joj se sviđale iz prve i najveće diskografske kuće u bivšoj državi – Jugotona.

To su bili prvi koraci u svijet umjetnosti jedne od najpoznatijih bosanskohercegovačkih glumica, Emine Muftić, koju cjelokupna javnost poznaje kao Minku.

Volim razmijeniti osmijeh s ljudima

Vi ste na Akademiji scenskih umjetnosti upisali glumu u prvoj generaciji studenata 80-ih godina. S kojim idealima ste upisali akademiju, te koliko su se ideali i kriteriji za upis glume promijenili u ove četiri decenije?

Kriteriji su se mijenjali, jer se mijenja vrijeme. Panta rei, sve teče, sve se mijenja. U ovom času već nekoliko godina nisam u komisijama na akademiji, no, možda bih malo postrožila kriterije. I to bih učinila svuda.

Da ne ispadnem teoretičar zavjere, ali je stari plan da se radi na sužavanju obrazovanja, što doprinosi zaglupljivanju ljudi. Naprimjer, zašto majstor, koji pravi vrata, ne bi znao nešto o cvijeću i muzici? Pripadam generacijama, koje su u jednom razredu gimnazije imale po 17 predmeta, predčasove, i žao mi je što još više nije bilo, što još više nisam naučila i što sam s nekog časa ‘zaluftala’.

Mlad čovjek treba da grabi i da uči. Rano sam ostala s mamom, a ona nije nešto stezala obruč oko mene. Kada bih se ponovo rodila, drugačije bih. Još bih više učila. U znanju je moć, a u strahu nemoć. Ja sam bila divlje prirode cijeli život, nisam se plašila, ništa me nije moglo zastrašiti, ni rat, ni pandemija, ne bojim se panično za svoj život, ni za izgled. Imaš manje straha, a više slobode.

Što ne znači da volim manjak etike. Veoma polažem na etiku, volim da su ljudi plemeniti, da znaju kako da se ponašaju i prema ljudima i prema životinjama.

Na koji način pamtite prvi susret s pozorišnom scenom?

Prvi put sam stala na pozorišnu scenu u Kamernom teatru 55, ako ne računam dvije sezone igranja u predstavi Luđak i opatica u Kulturno-umjetničkom društvu “Ivo Lola Ribar”. Prije upisa Akademije scenskih umjetnosti dobila sam poziv da uskočim u dvije predstave – Bijeli brak i Braća Karamazovi. To je bio moj prvi kontakt s profesionalnom scenom.

Od koga ste Vi kao mlada glumica najviše naučili?

Gledala sam i nešto mi se sviđalo, ali u mom poslu, takvo je moje osjećanje stvari, proces glume prolazi kroz čovjeka. To nije manuelni posao, gdje majstor pokaže šegrtu kako se nešto pravi. Što je stvar iskustva, zanata, u glumi to moraš sam. Tako da nisam mogla učiti od nekoga.

Kada si mlad glumac, lijepo je vidjeti da se neko ponaša pristojno, plemenito, kultivisano, jer se tako ne ponašaju svi i nije baš bilo mnogo razumijevanja za mlade. Danas sam najviše okružena svojim bivšim i eventualno sadašnjim studentima. Generalno sam raspoložena prema ljudima. Volim razmijeniti osmijeh, a imam sreću da dobijam mnogo ljubavi od ljudi.

Koja je uloga ostavila dubok trag na Vašoj duši?

Zapravo je bilo nekih reditelja, koji su ostavili dubok trag na mojoj duši, ne baš pozitivno, jer znaju biti neugodni i u procesu rada žele ispunjenje svojih imaginacija. Znalo je biti grubosti, stvaranja kompleksa, a kada si mlad čovjek, onda to ostane kao trauma. Meni se najčešće dešavala obostrana ljubav s ulogom. Zavolimo se i nadograđujemo.

Sjećat ću se zavijek predstave Hamlet u režiji Harisa Pašovića, koju smo igrali dvije godine na Duboravačkim ljetnim igrama, predstava rađenih s baletom, predstave Vernisaž prema tekstu Vaclava Havela, pokojnog predsjednika Češke, Ljobovnika, anonimnog autora, Mriješćenja šarana, Predsjednice, ratne Bube u uhu, Galeba i Otkrivanja žene.

Kćerku sam naučila mjeri i empatiji

Vi nosite iskustvo pozorišne, filmske i televizijske glumice. Koji medij odgovara najviše Vašem senzibilitetu?

To je kao kada imate troje djece, s jednim se svađate, drugo vas sluša, treće je na svoju ruku, ali sve troje volite. Pozorište je instantno, neuhvatljivo, i svaka predstava je novi porod. Televizija zna biti slatka, ali danas se malo radi na televiziji, iako imamo neiskorištenih glumaca i studija.

A u kojim se žanrovima osjećate najbolje kao glumica?

Imam dobar osjećaj za komično, ali volim igrati sve žanrove. Komedija je interesantna kao i život. Strašna događanja u životu izazivaju stres, ali, kada se nakon nekog vremena desi da na komičan način počnete pričati o tome, to znači da ste na putu da prevaziđete problem. Komedija djeluje oslobađajuće.

Vi ste mama 20-godišnje Site. U kojem ste duhu odgojili kćerku?

Bila je njegovana na svaki način. Imala je privilegiju, ili opterećenje, da odrasta s mamom koja je od velikih higijenskih standarda. Puštala sam je da zavoli blato, ali je naučila i da se voli kupati. Podigla sam je spartanski. Nisam je mazila na besmislene načine. Nije bilo izostajanja iz škole niti bolovanja. Ona nije ni bolovala.

U životu je bila samo kod doktora kada se upisivala u školu, te kada je pala s konja i zadobila lom. To su bili njeni susreti s medicinom. Nisam se miješala u njeno školovanje. S druge strane, sa mnom je hodala svuda. Bile smo kao Ada i Buda. Mnogo smo šetale i družile se. Ljeti se djetetu ne spava, vani mjesečina, mi u 11 izađemo u šetnju. Takva sam bila. Sita je drugačija, ima praktičnije zaključke. Učila sam je na finesama, mjeri i empatiji.

Za koji studij se opredijelila?

Bila je zainteresovana za fiziku, ali, ipak, opredijelila se za međunarodne odnose. Želi biti diplomata.

Šta Vas je inspirisalo da joj date ime po hinduskoj božici, glavnom ženskom liku indijskog epa Ramajana?

Sita je omiljena hinduska božica. U jednoj predstavi igrala sam arapsku princezu Situ. U okviru kulturnog naslijeđa, Perzijanci su dosta toga preuzeli od Hindusa, a Arapi od Perzijanaca.

Sita je najženstvenija božica. Sitin tata i ja smo imali ideju da joj damo dva imena, ali pred sami čin prijavljivanja u opštini predomsilila sam se i rekla da ne želim apriori ekstravaganciju. Ako ona sama po sebi bude posebna, neka bude, a ne zbog imena.

Buđenje plemenitosti

Vegetarijanstvo i joga su sastavni dio Vašeg života. Koliko su Vam promijenili svjetonazor i emocije?

Sve se zarotira za 360 stepeni. Vegetarijanstvo budi u čovjeku najljepše, posebno plemenitost. Jedan od principa učenja koje dolazi iz zemlje kolijevke joge je ahimsa – da se ni nad kim ne vrši nasilje. Shvatila sam da se mogu tako lijepo najesti i da nemam nikakvih tegoba, a da niko nije ubijen i da ničija majka nije zaplakala.

Kćerku sam podigla kao vegetarijanku. Da je bogdo meni ponuđeno vegetarijanstvo ranije, ali mi smo u doba mog odrastanja drugačije živjeli, nismo o tome bili informisani. Od rata sam vegetarijanka. Kada sam rodila kćerku, nije bilo dileme da li će to i ona biti. Nije jela meso ni kada je bila u stomaku, a ni poslije. Izrasla je u zdravu osobu.

S jogom imam kontakt još od osnovne škole s prekidima, a danas se hata jogom bavim već 23 godine u kontinuitetu kod Jadranka Pranjića. Ostala sam vjerna svom učitelju i divnom čovjeku, baš u skladu sa značenjem mog imena.

Koje turističke destinacije preferirate?

Putovala sam mnogo, posebno prije nego što ću postati majka. Pare nisam trošila na krpice, nego na putovanja. Sada najviše putujem sa svojom predstavom Cosa Nostra, koja se igra preko 11 godina. Kolegica Belma Salkunić-Bektešević i ja smo obišle s njom uzduž i poprijeko BiH.

Putovanja su me odvodila do Indonezije, oko Kanara, u Egipat, Tursku, dok je uskoro planirana Indija. Dalai Lama kaže da bismo trebali svi otići jednom godišnje na mjesto na kojem nikada nismo bili.

Ima lijepih malih mjesta i u našoj zemlji na koja odeš i osjećaš se ispunjenim. Volim tople krajeve, ali treba ići i tamo gdje te put nanese. Ne treba nekada ni birati. Život će se već pobrinuti šta da ti omogući.

Sumirajući 2023., po čemu ćete je pamtiti?

Bilo je lijepih događaja na profesionalnom planu, poput predstave Orfej u podzemlju, koju igram s operom, te Mišolovke. Ove godine sam vidjela Omarsku u Prijedoru. Zbog toga se osjećam bolje kao čovjek.

Na mom nedavno održanom performansu posvećenom Srebrenici, uključila sam dodatak o Gazi. To je kap u okeanu, ali sam morala učiniti nešto i odati svoje duboko poštovanje.