Ugledni The New York Times o romanu Semezdina Mehmedinovića

    Ugledni The New York Times o romanu Semezdina Mehmedinovića

    Ugledni američki list “The New York Times” objavio je recenziju novog romana čuvenog bosanskohercegovačkog pisca Semezdina Mehmedinovića, koji je dugo godina nakon rata u BiH živio i radio u Sjedinjenim Američkim Državama.

    Semezdin Mehmedinović; Foto: Edvin Kalić

    Mehmedinović se prije dvije godine vratio u Bosnu i Hercegovinu promijenivši perspektivu iz koje piše, a o njegovom novom autobiografskom romanu “Moje srce” pisao je ovaj ugledni list.

    “Porodična ljubav u središtu je neizmjerno dirljivog romana ‘Moje srce’ Semezdina Mehmedinovića – koji je autobiografski, a da se nikada nije činio ispovjednim ili podlegao egocentrizmu tolike autofikcije…”, navodi se u tekstu u kojem autorica Francine Prose objašnjava kako je ovaj sarajevski pisac sa suprugom Sanjom i sinom Harunom preživio opsadu Sarajeva, a zatim su 1996. emigrirali iz Bosne “bez novca, bez kontakata i bez priprema za novi život u Phoenixu”.

    Mehmedinović je u SAD-u radio za Reuters i objavio popularnu zbirku pjesama i članaka o ratu „Sarajevo Blues“, a porodica se preselila u Washington DC. Supruga Sanja se zaposlila u kompaniji koja je štitila izbjeglice, a sin Harun je postao umjetnik specijaliziran za noćnu fotografiju i spektakularnim prirodnim predjelima, te je nedavno snimao film za legendarnog holivudskog glumca Leonarda DiCaprija.

    U tekstu, TNYT piše kako je Mehmedinović imao srčani udar u 2010. godini, što je događaj koji otvara prvi od tri odjeljka knjige i predstavlja zastrašujući prikaz kako se nečije postojanje može naglo zaokrenuti na gore: mračni trenutak osvijetljen je piščevim genijem, nježno reflektirajućim senzibilitetom…

    Autorica teksta navodi kako činjenica da se njegov srčani udar dogodio pod tušem sugerira da je „u našim ljudskim prebivalištima kupaonica, pored svega ostalog, mjesto straha”.

    “Tu je mjesto gdje goli smo i nezaštićeni. Zbog toga američki filmovi odabiru kupaonicu kao amblematičnu temu horora”, objašnjava.

    “Refleksno, njegov um slijedi prema temama koje ga zaokupljaju: smrt (‘Kič je bilo umrijeti u jesen, zajedno sa svime ostalim. S lišćem’), jezik, izgnanstvo, tuga, identitet, svijest, rat u Bosni – i, što je najvažnije, memorija”, navodi se u tekstu te se dodaje da je Mehmedinović uznemiren kada sazna da je mogući neželjeni efekat lijekova koje dobija gubitak pamćenja.

    “Zaboravljanje vas ne ubija”, kaže kardiolog u knjizi.

    “Ako zaboravim sve, cijeli svoj život, ako ne mogu prepoznati lice svog djeteta, ako zaboravim vlastito ime, – nije li to isto što i umiranje?”, pita Mehmedinović.

    Nelagoda koju ovaj razgovor pobuđuje nadahnjuje ga da „bude u društvu osobe s kojom sam u prošlosti dijelio puno vremena, kako bismo usporedili naša sjećanja na iste događaje“, a to je njegov sin Harun koji živi u Arizoni i kojem se Mehmedinović pridružuje u drugom dijelu knjige.

    Nezadovoljno sele u svoj prvi stan u SAD-u, putuju kroz pustinju, gdje Harun noću fotografira pejzaž, a njegov otac razmišlja o misterijama njihove veze. Njegova strepnja zbog gubitka pamćenja eskalira tek u trećem dijelu. Sanja ima vlastiti zdravstveni problem, moždani udar, i u početku zaboravlja sve, osim imena svog supruga.

    “Zaboravila me”, misli Mehmedinović.

    „Ali tada je njeno lice doživjelo totalnu transformaciju, gledala me kao da me spasila od nepostojanja ili kao da me tek rodila, i s izrazom najčišće ljubavi rekla:„ Semezdine, moj Semezdine.”

    “I to je bio trenutak kada se moje ime ispunilo značenjem. Ja sam bio njen Semezdin. To je moja ljubavna priča i čitav moj život”, navodi se u romanu.

    “Iako ta veza nikad ne posrće, Sanjino pamćenje je nepopravljivo oštećeno. Ona ne zna koja je godina, ne prepoznaje njihov dom”, opisuje se u romanu te se dodaje kako „tragični događaj povećava našu unutrašnju snagu i našu sposobnost za ljubav“, Mehmedinović se iznova zaljubljuje, ovoga puta u novu verziju svoje supruge.

    Autor recenzije navodi kako, iako se knjiga bavi tragedijom, ona nije depresivna, dijelom zbog ljepote jezika, a dijelom zbog dubine i iskrenosti osjećaja, inteligencije i velikodušnosti duha, te preciznost i originalnost Mehmedinovićevih zapažanja.

    Kampujući u pustinji sa sinom, jednog se jutra probudi u prekrasnom krajoliku i razmišlja: „Morali bismo se iznova i neprestano pitati: Zašto ispuniti svoj život takvim naporom i mukom, kad znamo da ćemo biti ovdje samo jednom i kada se tako kratko i neponovljivo provedemo u ovom neopisivo lijepom svijetu?”, navodi se na kraju članka o autorovom romanu “My Heart” kojeg je sa bosanskog jezika prevela poznata Celia Hawkesworth.