Ulica u kojoj stvaraju kazandžije

Šetajući Baščaršijom u jednom trenutku doći ćete do mjesta račvanja puta s izdizanjem Sebilja na lijevoj strani. Malo prije ove jedinstvene građevine, u uličici s vaše desne strane, počinju vas osvajati bakarni suveniri i zvukovi alatki majstora kazandžija. Tada znajte da ste stigli u Kazandžiluk, ulicu koja pripada kazandžijama, majstorima starog zanata koji je u BiH stigao s dolaskom Osmanlija

Piše: Elma Zećo

Fotografije: Emir Mafke Vražalica

Još 1489. godine spominje se prvi kazandžija u Sarajevu. Njihov broj s vremenom je rastao tako da već početkom 16. vijeka osnivaju svoj esnaf. Ovim zanatom neke porodice bavile su se kontinuirano preko 150 godina i ovo je također prvi esnaf  čiji su se članovi počeli baviti i trgovinom bakra, kalaja i kazandžijskih proizvoda, o čemu svjedoče podaci s početka 18. vijeka. Posebna radionica za umjetne zanate osnovana u vrijeme Austro-Ugarske dala je dodatni poticaj razvoju ove djelatnosti.

Porodični posao

Laganim koracima ući ćete u radnju hadži Mirsada Brkanića, kojeg je UNESCO uvrstio u svjetsku baštinu kazandžijskog zanata 2005. godine. On je još kao dijete želio da naslijedi oca i starijeg brata u kazandžijskom zanatu. Tako je odgojen. Kod tradicionalnih zanata koji datiraju od prije 500 godina, priča nam, svaki bračni par želio je da dobije muško dijete radi nasljedstva, ne samo prezimena, nego i zanata, čime je zanat ostajao u porodici.

Uvođenje u posao započelo je u njegovoj desetoj, jedanaestoj godini, kada je samostalno mogao doći do dućana i donijeti ocu ručak. Mudro i nenametljivo, otac, koji ga je znao motivirati riječima hvale i nagradama za uloženi trud dok je pravio svoje prve korake u ovom zanatu, dijete bi zadržao u radnji neko vrijeme tražeći da mu doda neku od alatki na osnovu čega je Mirsad počeo usvajati najprije njihove nazive da bi već u 12 godini počeo s njima raditi lakše forme poput ukrašavanja manjih tanjira.

“Prvi proizvodi najčešće su se davali kao poklon strancu, a nama djeci kada dođemo i vidimo da nema tanjirića, otac kaže da ga je prodao. Bilo bi nam drago što je naš prizvod našao kupca, pa bismo se trudili da napravimo ljepše”, prisjeća se Mirsad.

Pored porodičnog kazandžijskog zanata, završio je također Mašinski fakultet. Ipak, ostao je vjeran zanatu, iako je radio i u privredi, a najveći ponos za njega predstavljaju članovi uže porodice, tačnije njih dvanaest, kako ih opisuje, dobrih majstora uključenih u posao. Najmlađi član, Mirsadov devetogodišnji unuk, nadmašio je tradiciju i u njegovu radnju počeo dolaziti sa svojih sedam godina počevši držati čekić u ruci i navikavati uho na njegove zvuke.

U neposrednoj blizini Mirsadove radnje, kratko smo svratili i u radnju njegovoj sina Vedada Brkanića (41), koji ove godine u kazandžijskom zanatu puni 20 godina profesionalnog rada.

U modernom vremenu kada su privlačnija druga zanimanja, lijepo je čuti kada neko kaže: “Zadovoljan sam poslom.”

Na pitanje da li posao može preći u rutinu, objašnjava: “To se ne može desiti, jer uvijek gledaš da nešto ljepše napraviš, ustvari, takmičiš se sam sa sobom. Stalno nastojim da uradim neku zahtjevniju mustru, to je kao neka video igrica koja nema kraja. Ima nivoe, ali nema zadnjeg nivoa.”

Moćna umjetnost

U Kazandžiluku ćete također naići na radnju kazandžije Ismeta Alagića. Svoju kazandžijsku priču započinje pisati s 15 godina kada je stasao za izučavanje zanata.

“Tri godine sam učio zanat od najboljeg majstora na Baščaršiji, rahmetli Asima Jabučara. Poslije toga ostao sam još dvije godine da se usavršim, te potom otvorio svoju radnju, koju držim i dan-danas. Ukupno sam 50 godina u ovoj ulici”, ispričao nam je Ismet, u čiju radnju ne možete ući a da odmah ne primijetite na lijevom zidu tacnu od jednog metra, kako kaže njegovo remek djelo, koja je stara dvadesetak godina. Nije ona usamljena, i druge zidove dućana krase dvije podjednako velike tacne, a trenutna cijena sve tri je ista – 2500 KM.

Na istoj strani, malo naprijed prema ulazu u Kazandžiluk, naišli smo na mladog kazandžiju, 27-godišnjeg Jasmina Muratovića, kojeg je kazandžijski zanat privukao prije dvije godine. Učio je njegove elemente od poznatog kazandžije Nasira Jabučara.

“Umjetnost doživljavam kao veliku stvar, ona daje čovjeku mnogo ljubavi, pažnje, također zanimanje, poznanstva, ali i pruža mogućnost zaobilaženja loših stvari u životu”, govori Jasmin, ističući da mu se sviđa sve u sklopu odabranog posla.

“Ništa nije teško uraditi, samo treba imati dobru volju, razum i potruditi se.”

Kazandžiluk je obavijen velom tradicije. Vrijedi doći i osjetiti kako stvaralačka prošlost živi danas.