Venecija – grad ljubavi

Kao u dokumentarnoj seriji “Opstanak”, Venecija je primjer kako se čovjek potpuno prilagodio činjenici da se ovdje skoro sve odvija na vodi.

Fotografije i tekst: Ivana Dukčević, Furaj.ba

Ako se probudite dovoljno rano i sjednete na obalu glavne venecijanske “ulice” – Kanala Grande, bićete njemi posmatrači svega i svačega što plovi kanalima grada: gradski prijevoz“vaporetto” brodići; zeleni đubretarski teretni brodići sa do detalja razrađenim sistemom za izbacivanje smeća iz kontejnera u unutrašnjost đubretarskog broda; stanari u svojim motornim čamcima, koji prevoze sebe i svoje kućne ljubimce; hitna pomoć i policija u velikim gliserima; brodići u obliku ploveće pijace na vodi, gdje vlasnik raznobojnog voća i povrća snadbijeva usputne malobrojne prehrambene radnje i mnogobrojne restorane i male hotele; i najrazličitiji mogući, mali teretni brodovi, na kojima prevoze naslagane dušeke za krevete, ili džakove sa oznakama hotela koji na ostrvo dovoze čistu, a odnose prljavu posteljinu na pranje…

Kroz jezgro grada, u pravcu sjeverozapad-jugoistok, u obliku obrnutog slova “S”,  protiče Kanal Grande (Canal Grande – Veliki kanal). Ovaj prelijepi, široki kanal, sa palatama poredanim sa obje strane obale, u svako doba dana doživljaj je za sebe. Iako je dug skoro 5 km, na njemu postoje samo tri mosta, ravnomjerno raspoređena: na početku (Ponte degli Scalzi), u sredini (Ponte di Rialto) i pred kraj kanala (Ponte Academia).

Iako je Venecija ostrvo u najsjevernijem dijelu obale Jadranskog mora, osim Kanala Grande čija je voda pretežno tamno plavo-zelena), većina manjih kanala ima specifičnu neprovidnu, puder rezedo zelenu boju vode. U pitanju nije samo nečistoća (barem ne ona vidljiva), već i pjesak, mulj i slojevi gline, koji zajedno čine dno lagune. Slučajno ili ne, ova boja odlično se “složila” sa pastelnim i zemljanim tonovima venecijanskih kuća i bijelim obodima bezbrojnih mostova.

Vizantijske ili renesansne, gotske ili barokne, od istarskog kamena, skoro svaka venecijanska palata na Kanalu Grande ima svoju priču. Dok su u nekim živjeli duždevi, vojvode i drugi velikodostojnici Repubike Venecije, neke su ugostile poznate ličnosti svog vremena – pisce, pjesnike i slikare Evrope i Amerike. U palatama Kanala Grande, živjeli su i svoju inspiraciju crpli i slikar Antonio Canale – Canaletto (Kanaleto), kompozitor Rihard Vagner (Richard Wagner), pjesnik Lord Bajron (Lord Byron), kao i Napoleon kada je osvojio Veneciju i po prvi put, poslije više stotina godina ukinuo čuvenu Republiku. Mnoge palate sada su pretvorene u muzeje, kao što je prelijepa Fondaco dei Turchi (bivši turski magacin, a sada Prirodnjački muzej), kao i palate-umjetnički muzeji: Ca d’Oro, Ca’Pesaro, Ca’Rezzonico, Ca’Mocenigo (muzej tekstila i kostima), itd.

Interesantno je da su stanovnici lagune od preko 100 polu-vještačkih ostrva, mještani Venecije u svakom momentu raspolagali pitkom vodom. Na svakom gradskom  trgu sa obaveznom crkvom, od malenog do grandioznog, još uvijek postoje bunari u kojima je sakupljana kišnica, filtrirana kroz pjeskovito dno. Ako odlučite da posjetite Veneciju, požurite – kažu da polako tone…Zato je možda i interesantno na vrijeme saznati kako je prije više od 1000 godina, grad sagrađen – na šumi drvenih (borovih) stubova, porinutih na 7,5 m dubine u slanu, morsku vodu.

Sve kuće u Veneciji, sagrađene su u kombinaciji lagane cigle sa unutrašnjim kosturom od hrastovog drveta ili borovine. Čak i u Duždevoj (od spolja kamenoj) palati, svi podovi i plafoni imaju drveni kostur. Ako ste se zapitali na koji način i poslije više od pola milenijuma drvo još uvijek opstaje, odgovor će vas možda iznenaditi, obzirom na njegovu brilijantnu jednostavnost.

Kada se drvo posječe i od njega oblikuje balvan zadovoljavajuće veličine, odmah se porine u slanu morsku vodu, gdje tako stoji najmanje godinu, a najviše 2 godine. Ovako “spremljeno” drvo, izvađeno iz vode i propisno osušeno, zbog soli koja je popunila sve pore, zanavijek je oslobođeno crva, veoma je teško i tvrdo, pa je više nego idealan i dugovječan građevinski materijal.

Boravak u Veneciji ne bi bio potpun bez obilaska Duždeve palate, Bazilike Svetog Marka, kupovine nakita od murano stakla ili maske Venecijanskog festivala, ali i vožnje čuvenom gondolom. Mnoštvo stranaca koji svakodnevno opsjedaju Veneciju, redovni su putnici ovih neobičnih i u crno lakiranih, elegantno izduženih čamaca: mladi, zaljubljeni parovi; nešto stariji parovi sa malom djecom; sredovječni parovi, koji se samo zbog vožnje gondolom, u sred bijela dana odjevaju kao za odlazak u operu; i oni stariji kojima romantika još uvijek nije strana. Blago asimetrična, sa ljevim krilom širim od desnog, gondola je za turiste bila i ostala simbol grada. Događaj sam po sebi, sa gondolijerom u tradicionalnoj, prugastoj, teget-bijeloj ili crveno-bijeloj odjeći i slamnatim žirado šeširom, ulazak nekog para u gondolu obično privuče veliki broj znatiželjnih pogleda radoznalih turista. Oni često zastanu i sa konspirativnim smješkom, ali i čežnjivim pogledom, gledaju u srećni par.

Venecija - Ivana Dukčević

Venecija je danas grad od jedva 65 000 stanovnika. Prije samo 50 godina, bilo ih je duplo više, ali su starost kuća, visoke cijene kvadrata i namirnica, kao i nemogućnost korišćenja automobila, natjerale mnoge mlade ljude da potraže posao i sreću na nekom drugom, savremenijem mjestu za život. Danas je Venecija grad pretežno starijih ljudi, pa je neizbježno primjetiti da kako tone grad, tako odlaze i njegovi stanovnici. Ipak, turisti ne odustaju ! Zbog njih se svakog jutra oko 7, nepregledna rijeka radnika sa kopna sliva u grad. Možda zvuči pomalo pesimistično, ali dokle je njih – živjeće i bella Venezia.

Zato što jedan članak nije dovoljan….

TAJNA MURANO STAKLA

ČITAJ VIŠE

Prijavite se na naš newsletter

Klikom na "pošalji" pristajete da Vam šaljemo naš newsletter

povezani tekstovi

Skip to content