Venecija – grad ljubavi
Kao u dokumentarnoj seriji “Opstanak”, Venecija je primjer kako se čovjek potpuno prilagodio činjenici da se ovdje skoro sve odvija na vodi.
Fotografije i tekst: Ivana Dukčević, Furaj.ba
Ako se probudite dovoljno rano i sjednete na obalu glavne venecijanske “ulice” – Kanala Grande, bićete njemi posmatrači svega i svačega što plovi kanalima grada: gradski prijevoz“vaporetto” brodići; zeleni đubretarski teretni brodići sa do detalja razrađenim sistemom za izbacivanje smeća iz kontejnera u unutrašnjost đubretarskog broda; stanari u svojim motornim čamcima, koji prevoze sebe i svoje kućne ljubimce; hitna pomoć i policija u velikim gliserima; brodići u obliku ploveće pijace na vodi, gdje vlasnik raznobojnog voća i povrća snadbijeva usputne malobrojne prehrambene radnje i mnogobrojne restorane i male hotele; i najrazličitiji mogući, mali teretni brodovi, na kojima prevoze naslagane dušeke za krevete, ili džakove sa oznakama hotela koji na ostrvo dovoze čistu, a odnose prljavu posteljinu na pranje…
Kroz jezgro grada, u pravcu sjeverozapad-jugoistok, u obliku obrnutog slova “S”, protiče Kanal Grande (Canal Grande – Veliki kanal). Ovaj prelijepi, široki kanal, sa palatama poredanim sa obje strane obale, u svako doba dana doživljaj je za sebe. Iako je dug skoro 5 km, na njemu postoje samo tri mosta, ravnomjerno raspoređena: na početku (Ponte degli Scalzi), u sredini (Ponte di Rialto) i pred kraj kanala (Ponte Academia).
Iako je Venecija ostrvo u najsjevernijem dijelu obale Jadranskog mora, osim Kanala Grande čija je voda pretežno tamno plavo-zelena), većina manjih kanala ima specifičnu neprovidnu, puder rezedo zelenu boju vode. U pitanju nije samo nečistoća (barem ne ona vidljiva), već i pjesak, mulj i slojevi gline, koji zajedno čine dno lagune. Slučajno ili ne, ova boja odlično se “složila” sa pastelnim i zemljanim tonovima venecijanskih kuća i bijelim obodima bezbrojnih mostova.
Vizantijske ili renesansne, gotske ili barokne, od istarskog kamena, skoro svaka venecijanska palata na Kanalu Grande ima svoju priču. Dok su u nekim živjeli duždevi, vojvode i drugi velikodostojnici Repubike Venecije, neke su ugostile poznate ličnosti svog vremena – pisce, pjesnike i slikare Evrope i Amerike. U palatama Kanala Grande, živjeli su i svoju inspiraciju crpli i slikar Antonio Canale – Canaletto (Kanaleto), kompozitor Rihard Vagner (Richard Wagner), pjesnik Lord Bajron (Lord Byron), kao i Napoleon kada je osvojio Veneciju i po prvi put, poslije više stotina godina ukinuo čuvenu Republiku. Mnoge palate sada su pretvorene u muzeje, kao što je prelijepa Fondaco dei Turchi (bivši turski magacin, a sada Prirodnjački muzej), kao i palate-umjetnički muzeji: Ca d’Oro, Ca’Pesaro, Ca’Rezzonico, Ca’Mocenigo (muzej tekstila i kostima), itd.
Interesantno je da su stanovnici lagune od preko 100 polu-vještačkih ostrva, mještani Venecije u svakom momentu raspolagali pitkom vodom. Na svakom gradskom trgu sa obaveznom crkvom, od malenog do grandioznog, još uvijek postoje bunari u kojima je sakupljana kišnica, filtrirana kroz pjeskovito dno. Ako odlučite da posjetite Veneciju, požurite – kažu da polako tone…Zato je možda i interesantno na vrijeme saznati kako je prije više od 1000 godina, grad sagrađen – na šumi drvenih (borovih) stubova, porinutih na 7,5 m dubine u slanu, morsku vodu.
Sve kuće u Veneciji, sagrađene su u kombinaciji lagane cigle sa unutrašnjim kosturom od hrastovog drveta ili borovine. Čak i u Duždevoj (od spolja kamenoj) palati, svi podovi i plafoni imaju drveni kostur. Ako ste se zapitali na koji način i poslije više od pola milenijuma drvo još uvijek opstaje, odgovor će vas možda iznenaditi, obzirom na njegovu brilijantnu jednostavnost.
Kada se drvo posječe i od njega oblikuje balvan zadovoljavajuće veličine, odmah se porine u slanu morsku vodu, gdje tako stoji najmanje godinu, a najviše 2 godine. Ovako “spremljeno” drvo, izvađeno iz vode i propisno osušeno, zbog soli koja je popunila sve pore, zanavijek je oslobođeno crva, veoma je teško i tvrdo, pa je više nego idealan i dugovječan građevinski materijal.
Boravak u Veneciji ne bi bio potpun bez obilaska Duždeve palate, Bazilike Svetog Marka, kupovine nakita od murano stakla ili maske Venecijanskog festivala, ali i vožnje čuvenom gondolom. Mnoštvo stranaca koji svakodnevno opsjedaju Veneciju, redovni su putnici ovih neobičnih i u crno lakiranih, elegantno izduženih čamaca: mladi, zaljubljeni parovi; nešto stariji parovi sa malom djecom; sredovječni parovi, koji se samo zbog vožnje gondolom, u sred bijela dana odjevaju kao za odlazak u operu; i oni stariji kojima romantika još uvijek nije strana. Blago asimetrična, sa ljevim krilom širim od desnog, gondola je za turiste bila i ostala simbol grada. Događaj sam po sebi, sa gondolijerom u tradicionalnoj, prugastoj, teget-bijeloj ili crveno-bijeloj odjeći i slamnatim žirado šeširom, ulazak nekog para u gondolu obično privuče veliki broj znatiželjnih pogleda radoznalih turista. Oni često zastanu i sa konspirativnim smješkom, ali i čežnjivim pogledom, gledaju u srećni par.
Venecija je danas grad od jedva 65 000 stanovnika. Prije samo 50 godina, bilo ih je duplo više, ali su starost kuća, visoke cijene kvadrata i namirnica, kao i nemogućnost korišćenja automobila, natjerale mnoge mlade ljude da potraže posao i sreću na nekom drugom, savremenijem mjestu za život. Danas je Venecija grad pretežno starijih ljudi, pa je neizbježno primjetiti da kako tone grad, tako odlaze i njegovi stanovnici. Ipak, turisti ne odustaju ! Zbog njih se svakog jutra oko 7, nepregledna rijeka radnika sa kopna sliva u grad. Možda zvuči pomalo pesimistično, ali dokle je njih – živjeće i bella Venezia.
Zato što jedan članak nije dovoljan….
