Višnjik

Međutim, prilagođavanje je išlo gotovo bezbolno. Brzo smo se uklopili u novo društvo.

Mnogobrojna djeca iz porodice Hiroša koji su stanovali u istoj kući gdje smo se doselili, pa Branko Coto sa trećeg sprata, Branko Guto iz novogradnje preko puta koji se odmah nametnuo kao glavni u ekipi koju će ubrzo uvećati doseljenje dva brata, Nuneta i Brace, i njihove sestre Seke, ali i dolazak mog vršnjaka Dževada iz omanje bosanske kuće na kraju ulice…

Na Stup smo gotovo potpuno zaboravili već prve zime kada smo shvatili sve prednosti naše ulice po pitanju raznih sportova na snijegu… U to doba, rijetko je ko imao kupovne sanjke. Uglavnom su to bili ručni radovi nasih očeva koji su to pravili od željeznih šipki , vješto savijenih i na pravim mjestima zavarenih. Zatim, od gurtni, sličnih onima koje su u to doba imali sarajevski nosači pred Gradskom tržnicom, su se izradjivala sjedišta. I gotovo po pravilu su takve sanjke bile brže od “kupovnih”. Prvo mi se samo činilo ali sada znam. Tada su zime bile drugačije. Snijega ama baš nikada nije manjkalo. Naprotiv, ponekad je bio prava napast. Znao je da napada da se jednostavno nije moglo iz kuća izaći, što je nas djecu radovalo, a manje to što je isto tako bilo “dežurnih” dobrovoljaca koji su bili spremni da “lopataju” do konačnog oslobođenja.

Niti automobila nije bilo, zapravo bilo ih je jako malo pa je sanjkanje strmim sarajevskim ulicama bio opšte prihvaćen i prilično raširen sport. Medjutim, nije da nije bilo opasnosti. Sjećam se vijesti koja je prostrujala komšilukom o tome da su naša dva druga Branko Guto i Eso Žilo, na sanjkama niz Dalmatinsku, odletjeli pod kamion izlečući na glavnu, Titovu ulicu. Ostali su živi, na sreću, ali sa posljedicama za čitav život. Godinama poslije, sretao bih Branka i svaki put pogledavši one duboke ožiljke na licu sjećao bih se koliko je sav komšiluk bio potresen i pun saosjećanja prema teta Mariji, Brankovoj mami, udovici koja je preživljavala teške momente, iščekujući da joj jave kako joj se sin jedinac, konačno izvukao iz onog stanja zvanog; izmedju života i smrti…

Bila je to zima 1960-te. Te godine sam prvi put vidio ručno izradjen bob na kojem sam silno želio da “sletim” do Gradske bolnice. To nije bilo ostvarivo ni u snu jer tu privilegiju su gotovo ljubomorno za sebe čuvali oni podosta stariji od mene medju kojima je takodje vladala napetost o pravu prvenstva. Zadovoljavao sam se posmatrajući start ispod mojih prozora a onda u podignutoj snježnoj prašini strelovit polazak četvorice mladića koji su zamicali dole prema bolnici na okuci kod malog muslimanskog groblja. Bilo je uzbudljivo… Ni slutio nisam da ću godinama kasnije biti jedno od službenih lica u organizaciji XIV ZOI u našem gradu i da ću u ulozi domaćina Press-centra na Trebeviću imati priliku da se družim i posmatram svjetsku bob i sanjkašku elitu. Ali, sve u svoje vrijeme. Tu 1960-tu pamtim još po tome što sam tada po prvi put vidio tamnoputog afrikanca. Bio je sigurno iz nama tada neke prijateljske zemlje, najvjerovatnije prva generacija  stranih studenata,  prethodnica onih hiljada koji će kasnije studirati kod nas. Bilo je to vrijeme stvaranja nesvrstanih.

Igrao sam se sa Šaćkom ispred nase vile (Tako i nikako drugačije se zvala, a vjerujem da je tako i dan danas, kuća na Višnjiku br.5) kada je prošao tik pored nas, u plavom dugačkom kaputu, zagledan negdje gore prema studentskim domovima. Naglo ustajući od igre, jer smo do tada čučali, odskočio sam u stranu otvorenih usta i izbečenih očiju. Znam da sam tada mislio kako se tom čovjeku nešto strašno dogodilo i da strašno pati.Taj mirni hod se nikako nije uklapao u moju predstavu o njegovim patnjama. Nakon svega, dugo sam pamtio poruge mojih starijih jarana zbog mog neznanja i blesavog nagađanja…

NEDŽAD ALIHODŽIĆ, DOVLA.NET