Tog 8. februara 1984. godine, na stadionu Koševo u 15,44 jugoslovenska klizačica Sanda Dubravčić je, kao posljednji nosilac baklje, upalila olimpijski plamen i najveći planetarni sportski događaj je počeo. Otvorene su 14. Zimske olimpijske igre, a Sarajevo je ušlo u istoriju.
U to vrijeme mi nije bilo ni u peti da ću postati sportski novinar i – sada znam – učinih neoprostivu grešku što tada ne ponesoh sa sobom onu staru dobru, “Smenu 8″, foto-aparat koji je otac nekoliko godina ranije kupio, prije nego što su on i majka krenuli na jedno ljetovanje; sada bih imao svoje lične i autentične fotografije s Koševa i ne bih ih tražio po ovim savremenim dostignućima zvanim internet.
Ipak, treba podsjetiti da je sarajevska olimpijska priča krenula još početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Grupa entuzijasta, zaljubljenika u zimske sportove, među kojima je bio i profesor Ljubiša Zečević sa svojim kolegama sa Fakulteta za fizičku kulturu, zajedno sa nekadašnjim gradonačelnikom, predsjednikom skijaškog saveza Danetom Maljkovićem, Ahmedom Karabegovićem, Bracom Kosovcem, predsjednikom Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine, učinila je prve korake ka ostvarenju te, kako je u prvi mah izgledalo, utopijske ideje na koju su mnogi gledali sa velikom dozom skepse, pa čak i podsmijeha.
Poslije Dane Maljkovića, na mjesto prvog čovjeka grada je došao neumorni Ante Sučić, koji je zasukao rukave i u ime Sarajlija uputio zvaničnu kandidaturu za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Tako je u Lozani krajem 1977. godine saopšteno da su kandidati za domaćina tog takmičenja Japan (Saporo), Švedska (Geteborg i Falun), Jugoslavija (Sarajevo) i Francuska (Šamoni), koji je naknadno ipak odustao od kandidature. Prethodno je, 10. novembra, i Skupština grada Sarajeva usvojila odluku o kandidaturi. Konačna odluka o domaćinu Zimskih olimpijskih igara je trebalo da bude donjeta, šest mjeseci kasnije na redovnoj sesiji MOK-a (Međunarodnog olimpijskog komiteta).
Tog 19. maja 1978. godine u hotelu “Karavel” u Atini, tadašnji predsjednik MOK-a Lord Kilanin je pročitao rezultate glasanja.
– Objavljujem rezultate glasanja: U prvom krugu Saporo je dobio 33 glasa, Sarajevo 31, a Geteborg 10 glasova. Jedan listić je nevažeći. U drugom krugu glasanja Sarajevo je dobilo 39 glasova, a Saporo 36. Objavljujem: Sarajevo, Jugoslavija, domaćini su Zimskih olimpijskih igara 1984. – saopštio je Kilanin, a u delegaciji Sarajeva koju je predvodio gradonačelnik Ante Sučić nastalo je veliko slavlje.
Po povratku u Šeher, samo mjesec dana kasnije, krenuli su i prvi radovi na izgradnji infrastrukturnih objekata, ali i na preuređenju postojećih. Počela je izgradnja “Zetre”, adaptacija stadiona Koševo, obnovljena je “stara” Skenderija i dograđen novi dio gdje se nalazio budući Press centar i još jedna dvorana sa ledenom plohom; na Igmanu su se gradile dvije skakaonice, na Trebeviću bob i sankaška staza, na Jahorini i Bjelašnici su počele da se pripremaju i skijaške staze, a na Igmanu za nordijske discipline.
Grad i okolne planine su dobile i nekoliko potpuno novih hotela (Holidej in, Igman, Bistrica, Famos), a adaptirani su i već postojeći Evropa, Bristol, hotelski kompleks na Ilidži. Preuređeni su i studentski domovi u Nedžarićima, dograđena i nova zgrada uz već postojeću. Na Mojmilu je izgrađeno “Olimpijsko selo” i takozvano “novinarsko naselje” gdje su poslije Olimpijade hiljade Sarajlija dobile nove stanove. Ulice su dotjerivane, mnoge prvi put asfaltirane, starije fasade prekrečene, a na moju veliku radost i neke kafane i kafići adaptirani. Čak su i taksisti išli na kurs engleskog kako bi bolje razumjeli brojne turiste iz inostranstva…
Sve u svemu, grad je zablistao poput najvećih evropskih i svjetskih metropola.
Prema pisanim tragovima, svi ti radovi su koštali oko 150 miliona dolara, a završeni su godinu dana prije početka Olimpijskih igara, što se ranije nikada nije dogodilo. Ogroman doprinos su dali i obični mali, anonimni građani iz cijele, u to vrijeme – to danas svi dobro znamo – srećne i berićetne, SFRJ.
Početkom januara 1981. godine – da navedem tek ilustracije radi – metalurg iz Zenice Enes Kapidžić je na adresu novoformiranog preduzeća “ZOI 84.” poslao pismo u kojem je stajalo:
– Dogovorio sam se sa drugaricom da malim, ali od srca humanim prilogom, sudjelujem u troškovima igara i da svakog mjeseca redovno sačuvam sto dinara i da do kraja Olimpijade dajem svoj mali prilog. Molim Vas nemojte odbiti moj skromni prilog – napisao je pomenuti Enes iz Zenice.
Splićanin Mirko Galić, na privremenom radu u njemačkom Grojter Firtu je dobio pet donatorskih plaketa, a svaka je imala cijenu od 500 tadašnjih maraka. I moji roditelji i danas među brojnim papirima i dokumentima sa ponosom čuvaju te “Zlatne plakete”.
Sve što je bilo do ljudskog faktora i što se trebalo uraditi na zemlji završeno je i prije predviđenih rokova, ali ono što je bilo u “božijim” rukama nije. Snijega – sjetiće se toga moje Sarajlije – nije bilo čak ni tog 8. februara kada su na Koševu zvanično otvorene Olimpijske igre. Pamtim da je to bila i glavna tema razgovora većine gledalaca na koševskim tribinama koji su čeznutljivo gledali u nebo očekujući pahuljice. Koje li ironije, a upravo je “pahuljica” uz legendarnog “Vučka” kojeg je dizajnirao Slovenac Jože Trobec bila i zaštitni znak sarajevske Olimpijade.
Sjećam se i jedne anegdote, koja se tih dana često mogla čuti u Press centru u Skenderiji, i koju su, koliko pamtim, tada mnogi novinari poslali svojim redakcijama. Prema toj legendi, navodno, jedan bračni par iz Amerike bio je prosto šokiran kako u Sarajevu nigdje nema snijega, a oni su došli iz daleka maksuz zbog Zimskih olimpijskih igara. Sa tim pitanjem su i došli na recepciju hotela!
– Ništa se ne sekirajte, naručili smo ga za večeras i sutra će ga biti koliko hoćete – šeretski je uz osmjeh odgovorio recepcionar, a bračni par je samo začuđeno razmijenio poglede.
Ujutro kada su se probudili i kroz prozor vidjeli snijeg na trenutak su pomisli na recepcionarove riječi.
– Zar je moguće da ste naručili snijeg? – pitali su ga prilikom prvog narednog susreta.
Sarajevo je tih dana bilo centar svijeta, ali i u centru pažnje svjetske javnosti. Desetine hiljada turista iz tadašnje nam domovine, ali i iz inostranstva su stigli u grad, koji je do tada u novijoj istoriji najviše bio poznat po Gavrilu Principu i njegovom atentatu na prestolonaslednika Ferdinanda.
Mnoge svjetske “face” su stigle na Baščaršiju, obilazile Sarače, Kovače, Trebević, Titovu… Bili su tu razni kraljevi, carevi, Liv Ulman, Kirk Daglas… Jednom od najvećih kauboja u istoriji vesterna Daglasu je jedan sarajevski “indijanac”, a ja bih rekao baraba i glupan, u jednom restoranu (nisam siguran, ali čini mi se da se zvao “Una”) na Bačšaršiji pokušao da naplati desetorostruko veći račun. Naravno, neki ljudi koji su bili u pratnji čuvenog glumca, skontali su da je račun enormno visok pa su cijeli slučaj prijavili, a restoran je zatvoren za manje od 24 sata. Koliko pamtim, taj restoran nikada kasnije nije više otvoren.
Znam da smo tih dana Zorica i ja skoro svako veče “visili” u Amerikancu u JNA ulici gdje su tih olimpijskih dana gostovali kuvari iz nekog splitskog restorana i na meniju su bili isključivo dalmatinski specijaliteti. Zoki nije ješna, ali kada su u pitanju škampe, lignje, hobotnice, kamenice, dagnje, razne ribe…
Kada je riječ o dešavanjima sa olimpijskih terena 14. februar te 1984. godine je ušao u istoriju jugoslovenskog sporta. Mladi Slovenac Jure Franko koji je na svečanom otvaranju ponosno nosio trobojku sa petokrakom u sredini, tog dana je osvojio prvu zimsku olimpijsku medalju za Jugoslaviju. Ta medalja se dobrano zalila u mnogim sarajevskim kafanama, a bogami i u Press centru gdje sam radio.
Franko je u veleslalomu na Bjelašnici zauzeo drugo mjesto iza Švajcarca Maksa Julena. Sutra naveče je plato ispred Skenderije, gdje su dodjeljivane medalje bio tijesan da primi sve one koji su željeli da vide taj istorijski trenutak. Sumnjam, da ima neko ko je tada bio prisutan da je zaboravio čuveni transparent: “Volimo Jureka više od bureka”. I danas kada ponekad utonem u ta srećna vremena jasno vidim moje Sarajlije kako stoje i sa desne strane Miljacke gledajući dodjelu medalje Juretu.
Za razliku od Franka koji je obradovao sve Jugoslovene, Bojan Križaj, Boris Strel, Mateja Svet nisu ispunili očekivanja. Da li smo od njih očekivali previše ili oni nisu bili u formi tih dana, ostala je nepoznanica do danas. Najveće razočaranje je svakako bio skakač Primož Ulaga. Uzgred budi rečeno za mlađe naraštaje nikada u istoriji olimpijskih igara neko takmičenje u skijaškim skokovima nije bilo tako posjećeno kao te godine na Igmanu.
Čak 50 hiljada gledalaca se okupilo u podnožju skakaonica na Igmanu. Svi su očekivali da će Ulaga, izboriti visok visok plasman, a mnogi su vjerovali i medalju. Međutim, Slovenac je već u prvom skoku doživio fijasko. Imao je ubjedljivo najkraći skok (59 metara) i “ohladio” gledaoce koji su uz kuvano vino i rakiju bili dobro zagrijani za Ulaginina velika dostignuća.
Jureta su Sarajlije zbog medalje zavoljele “više od bureka”, a Ulaga je isto tako preko noći dobio nadimak “Đulaga”.
Zvijezde Olimpijade u Sarajevu su bili, tada još uvijek samo talentovana njemačka klizačica Katarina Vit kojoj je to bilo prvo zlato, Finkinja Marije Lize Hemalainen je osvojila tri zlata (5, 10, 20 km), i Šveđanin Gunde Svan dva. U brzom klizanju svojim nastupima ostaće upamćeni Njemica Karin Enke, Kanađanin Gaetan Buser i Šveđanin Tomas Gustafson, koji su međusobno podjelili skoro sve zlatne medalje. Vjerujem da se svi sjećaju i skokova “letećeg Finca” Matija Nikenena.
Potpisnik ovih redova prije Olimijade u Sarajevu, ali ni poslije, nije nikada bio ljubitelj umjetničkog klizanja. Taj sport mi je ostao upamćen po nezaboravnoj Milki Babović i njenim upečatljivim prenosima takmičenja. Ipak, te 1984. godine sam “uživo”, što se kaže u “četiri oka” sa još samo dvadesetak ljudi gledao fenomenalne Britance iz Notingema (Džejn Torvil i Kristofer Din) koji je trijumfovao u konkurenciji plesnih parova.
Dan poslije osvajanja olimpijskog zlata Džejn i Kristofer su došli u Skenderiju na trening. Posebno djevojke, a nisu zaostajali ni momci, smo ih zamolili da za nas izvedu svoj pobjednički ples. Posle kratkog nećkanja pristali su. Gledati njihov zlatni nastup uz Ravelov “Bolero” je nešto najljepše što sam gledao. Rekao bih da se njihovom nastupu u Sarajevu ni do danas, još niko nije uspio da približi na “kilometar”. Za svoj nastup u Zetri su dobili sve šestice.
Privodim kraju, sa knedlom u grlu.
Vjerujem da nostalgija koju danas kao i mnoge Sarajlije, osjećam kada se sjetim te olimpijske 1984. godine, nije izazvana samo silnim godinama koje su se u međuvremenu nagomilale. U mom slučaju nije to žal samo za onim o čemu Arsen Dedić pjeva u svojoj “Oj mladosti” već i – rekao bih – žal za nekim daleko boljim i srećnijim vremenima.
A, kakvo je Sarajevo bilo tih dana najbolje na samom kraju ovog teksta da izdvojim riječi njemačkog novinara Horsta Fotena koji je u završnom izvještaju, pod naslovom “Kada bih ja dijelio medalje” napisao:
“Dodijelio bih zlatnu medalju vozaču koji me je iz Press centra vozio u 2,35 ujutro…. Onom čovjeku koji je u to doba praznio kontejnere na ulicama…. Policajcima koji se u to doba noći ne miču sa svog radnog mjesta…. Telefonistici u Press centru koja non-stop radi maksimalno ljubazno i efikasno sa osmjehom na licu… Vojnicima koji i danju ni noću patroliraju olimpijskim selom i utabavaju staze na olimpijskim borilištima…. Bez svih njih sarajevska Olimpijada se ne bi mogla slaviti. Svi oni rade i čine više nego što moraju. Trebalo bi mi dakle, barem 20.000 olimpijskih zlatnih medalja”.
Bože, gdje li su sada sva ta raja koja je tog istorijskog 8. februara bila na Koševu?
Milodrag Bjelogrlić, Dovla.net
