U eri društvenih mreža, gdje se svaki trenutak života bilježi i dijeli, zaboravljamo da postoje mjesta gdje je tišina jedini primjeren odgovor. Među njima su spomenici žrtvama Holokausta, nekropole žrtava fašizma u Bosni i Hercegovini, stećci i druga memorijalna mjesta – prostori koji nisu dekor, već nijemi svjedoci tragedija, smrti i bola.
Berlin, grad opterećen svojom historijom, dom je impresivnog Spomenika ubijenim Jevrejima Evrope, koji sa svojih 2.711 betonskih blokova stvara jezivu tišinu u srcu modernog svijeta. No, uprkos njegovoj simbolici, turisti često koriste ove blokove za fotografisanje, poziranje pa čak i parkour. Takva ponašanja – premda možda nenamjerna – duboko vrijeđaju sjećanje na milione žrtava nacističkog režima.
Slične primjere nalazimo i u BiH, gdje se ljudi penju na stećke da bi napravili “cool fotku”, ili se penju na spomenike žrtava fašizma, kao da su klupe u parku. Ovi spomenici nisu mjesta za odmor niti kulisu za Instagram estetiku. To su grobovi. To su svjedočanstva. To su opomene.
Fotografije na takvim lokacijama nisu pogrešne same po sebi – mnoge mogu biti dio dokumentacije, edukacije ili umjetničkog izraza – ali ono što je problematično jeste odsustvo poštovanja. Kada neko pozira nasmijan, s “peace” znakom ispred memorijala stradanja, šalje poruku da nije razumio ni kontekst ni značenje mjesta na kojem se nalazi.
Nijedna lokacija koja obilježava ljudsku patnju ne bi smjela biti trivijalizirana. Pitanje nije može li se fotografisati, već kako i zašto. Ako je odgovor “da bi dobio više lajkova”, onda je to pogrešan motiv. Ako je da se sjetimo, dokumentiramo, educiramo – onda je to korak u pravom smjeru.
Kao društvo, moramo naučiti razliku između turističke atrakcije i mjesta sjećanja. Poštovanje prema mrtvima i njihovoj priči dio je našeg zajedničkog morala. A kultura sjećanja ne živi kroz filtere i hashtagove, već kroz iskreno razumijevanje i tihu zahvalnost.
Jer ako zaboravimo poštovati prošlost – posebno onu bolnu – vrlo lako možemo izgubiti i budućnost.
