Gradska ulica

    Gradska ulica

    Kažu da je i čuvena sevdalinka „Pod Tuzlom se zeleni meraja“ nastala zahvaljujući lijepoj Fati Atiković, stanovnici Atik mahale.

    U ovoj ulici koju sačinjava svega nekoliko kuća, u bližoj prošlosti, otvoren je prvi moderni kafić „Dundo“ kojeg, nažalost, više nema.

     

    S Turcima dođoše i džamije, velike i male, izgradiše ih poznati neimari, a i oni nepoznati, sačuvaše ih od zuba vremena iz interesa, ali i iz velike ljubavi i potrebe.

    U užem jezgru grada Tuzle postoji osam džamija od kojih je najpoznatija Atik džamija, jer se nalazi na blagom uzvišenju Atik mahale u samom centru. Nije joj to jedino ime. Zovu je još i Šarena džamija, Časna džamija, Gradska džamija i Behram-begova i svi ovi pridjevi očito govore sve o ovoj džamiji.

    Dođoše Turci, sagradiše zidano utvrđenje oko nekadašnjeg srednjovjekovnog grada i sagradiše na sjevernoj strani Atik džamiju. Prvi put se spominje 1533. godine kao građevina, a 1548. godine kao džamija, nekih pedesetak godina nakon što je veliki Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku. Stara i ponosna stoji na kraju Gradske ulice.

    Istina, mladi naraštaji zovu je Zlatarska ulica, jer je tu nakon posljednjeg rata niklo bar pet-šest zlatarskih radnji. Ova ulica će za stare Tuzlake i Tuzlanke uvijek ostati Gradska ulica u Atik mahali. Duga svega stotinjak metara, kaldrmisana kockom kao što se to nekada radilo, odolijeva vremenu. S obje strane su stare kuće građene u turskom stilu, a u njima poznate tuzlanske porodice. Ljubomorno čuvaju svoju djedovinu i odriču se svakog luksuza modernih kuća i stanova. Komšije se vole, poštuju, obilaze u radosti i žalosti, za vrijeme praznika, a i onako, bez ikakvog razloga.

    Kažu da je i čuvena sevdalinka „Pod Tuzlom se zeleni meraja“ nastala zahvaljujući lijepoj Fati Atiković, stanovnici Atik mahale.

    U ovoj ulici koju sačinjava svega nekoliko kuća, u bližoj prošlosti, otvoren je prvi moderni kafić „Dundo“ kojeg, nažalost, više nema, ali ono što još uvijek traje je slastičarna „Jagoda“ gdje još i sada možete kupiti jabuke u šećeru i čuvene kolače, koje mi stariji zvasmo „cigla“.

    Zagrebemo li još dalje u 1860. godinu, pronaći ćemo čuvenu Hukićevu pekaru koja još i dan-danas postoji, koja se isto zove, koju drži i održava ista porodica i iz koje se za vrijeme mjeseca Ramazana šire neodoljivi mirisi ramazanki sa čurukotom. Nikada Gradska ulica nije tako vesela, puna ljudi i redova pred pekarom Hukića, i kako kažu rođeni Tuzlaci i Tuzlanke: „Cijela ulica miriše lepinom u vrijeme Ramazana.“

    Ako vas slučajno put nanese pored Hukićeve pekare obavezno siđite sa trotoara na kaldrmu, jer vam se može desiti da „nastradate“ od drške drvene lopate kojom vrijedni Hukićevi pekari ubacuju i vade u krušnu peć: hljebove, kifle i ramazanke. Pa, kad izbjegnete dršku vratite se ponovo na trotoar, sagnite se do malog prozora na pekari i kupite nešto: kiflu, hljeb, lepinu, ili jednostavno se upitajte za zdravlje i ono „šta ima?“ sa onima koji nas već 152 godine vesele odličnim proizvodima, onakvim kakve još samo možete pojesti kod svoje nene ili bake.

    Pa, prijatno!

     

    Vesna Avdagić, Furaj.ba