Noć kada Sarajevo nije spavalo

Noć kada Sarajevo nije spavalo

u noć 5. aprila 1979. nikada neću zaboraviti. Sarajevo je bilo najsrećniji grad u sunčevom sistemu, taj smijeh, veselje, pjesma, a bogami i dernek u „Starom satu” do zore ostali su „urezbareni” negdje u mojoj, a ubijeđen sam i u glavama svih Sarajlija koji se još sjećaju tih prelijepih dana i godina u našem šeheru.

Piše: Milorad Bjelogrlić

Sarajevo je u proljeće 1970. godine bilo domaćin finalne utakmice Lige šampiona u košarci između Injisa iz Varezea i CSKA iz Moskve. Pobijedio je Injis 79:74, a trener tima iz Varezea je bio Sarajlija, čuveni profesor Aleksandar Nikolić. Na taj način je počela dominacija italijanskog kluba na košarkaškoj sceni. U narednih devet godina Injis koji je kasnije promjenio ime u Mobliđirđi (1975), pa zatim u Emerson (1978) je redovno igrao u finalu Lige šampiona. Među najzapaženijim igračima u pobjedničkom timu su bili Dino Menegin, Aldo Osola i Eduardo Ruskoni.

Na tribinama Skenderije među, mnogo Italijana i rijetkim Rusima je bila i lijepa Sarajka, košarkašica Mlade Bosne i Željezničara plavokosa Esma Smajiš. Ona je netremice gledala jednog od najboljih igrača kluba iz Varezea, Meksikanca Emanuela Ragu sa kojim će kasnije vjenčati, a tu si bili i košarkaši Bosne Ante Đogić, Žarko Varajić, Zdravko Čečur, Ognjen Matić, Aco Nadeždin, Mirsad Milavić… sa trenerom Milenkom Novakovićem i generalnim sekretarom Vuletom Vukalovićem. Oni su u to vrijeme tavorili u Drugoj ligi i maštali da se jednog dana plasiraju u elitno društvo.

Niko od njih, tada nije ni u najluđim snovima maštao da će devet godina kasnije, u Grenoblu 5. aprila naveče u finalu Lige šampiona sarajevski „studenti” pobijediti čuveni italijanski klub (96:93) i na taj način ih otpremiti u košarkaške herbarije. Na parketu su ponovo, kao devet godina ranije u Skenderiji bio čuveni tandem Menegin – Osola, a na klupi je kao trener sedeo Dodo Ruskoni. Od te utakmice Emerson je praktično nestao sa košarkaške scene, a Bosna ušla u sve košarkaške almanahe i širom otvorila vrata ostalim jugoslovenskim klubovima da u narednoj deceniji haraju Evropom.

„Bosno moja, divna mila…”, ovaj refren se orio „gradskom kućom” u Grenoblu gdje su čelnici Košarkaškog saveza Francuske i organizаtоra priredili koktel posle finalne utakmice. Slavlje je prekinuto samo u trenucima kada je pročitan telegram koji je upućen drugu Titu:

„Iz Grenobla gdje je jugoslovenski sport osvojio još jedno veliko priznanje i doprinio još većem rastu ugledu naše zemlje u svijetu šaljemo Vam najsrdačnije pozdrave i želje za dobro zdravlje i dug život”, pisalo je telegramu Bosne koji je otišao na adresu Josipa Broza.

 

Žarko Varajić je to veče odigrao partiju života. postigao je 45. koševa uz nevjerovatan procenat šuta od 72 %. Ta brojka je i danas nedostižna za sve aktere finalnih utakmica. Ideolog, mentalni, duhovni i svaki vođa ove nedostižne generacije Mirza Delibašić je ubacio 32 poena, ali i sjajno asistirao svojim saigračima. Uvijek kada je bilo najteže Kinđe je pogađao. Ogroman doprinos veličanstvenoj pobjedi su dali i Đogić i Benaček i Hadžić i Radovanović koji je čitavu noć pred utakmicu imao visoku temperaturu i pred početak je dobio injekciju. Boša Tanjević je taktički u svemu nadmudrio svog kolegu Ruskonija.

„Kada sam zajedno sa igračima na klupi u finišu utakmice ustao i zapljeskao onima koji su bili u igri jer je bilo očito da do preokreta ne može doći. Naš uspon od drugoligaške do najbolje ekipe Evrope je trajao sedam godina, ali intimno sam se uvijek nadao da ćemo se na kraju naći na počasnom postolju”, prepričavao je Boša novinarama poslije utakmice.

Da li se ideja o stvaranju „evropske Bosne” rodila upravo te godine 1970. kada je Injis trijumfovao u Sarajevu ostaće vječita nepoznanica, ali nije tajna da skoro svi smatraju da najveće zasluge za realizaciju ovog projekta pripadaju, sigurno najvećem vizionaru u istoriji SD Bosna, Vuletu Vukaloviću.

Upravo je Vule u proljeće 1971. godine odlučio da na mjesto trenera Bosne dovede nekadašnjeg talentovanog rukometaša, a zatim košarkaša Mlade Bosne i OKK Beograda. Boša je tada imao 24 godine i preko noći je prelomio, prihvatio poziv i sa svojom izabranicom Jasnom Selimović se vratio u Sarajevo i preuzeo „studente”. Iz Beograda tih dana, ali iz Partizana je došao i Svetislav Pešić. Bosna je 28. aprila 1972. godine posle pobjede u „majstorici” protiv Željezničara i po prvi put postala prvoligaš.

Plasman u elitno društvo nije zadovoljio ambicioznog Tanjevića kao i Vuleta Vukalovića koji su čvrsto vjerovali da „studenti” mogu mnogo, mnogo više. Tog vrelog ljeta 1972. godine Bosna je dobila i trku sa Partizanom. U Sarajevo je stigao „košarkaški dragulj”, Mirza Delibašić, a draguljar Boša je počeo da brusi tim budućeg šampiona Evrope.

Odlično pamtim kako su se mnogi sa podsmijehom gledali kada je u Sarajevo, negdje sa hercegovačkog krša na poziv Vuleta Vukalovića u Sarajevo stigao Ratko Radovanović. Osim visine Rašo nije imao, ama baš nikakvo košarkaško predznanje. Međutim, Bošinom nepogrešivom instikt je govorio da će i Rašo dogurati do nebeskih visina. Fanatičnim radom uz pomoć svojih saradnika Draška Prodanovića, Ibre Krehića, ali i Rusmira Halilovića od nespretnog dugajlije Boša je izbrusio još jednog dugogodišnjeg reprezentativca Jugoslavije i osvajača svih planetarnih zlata.

Iz juniorskog pogona Boša je u prvi tim prebacio Boška Bosiočića, Predraga Benačaka, Mladena Ostojića, iz hrasničkog Famosa je doveden Sabit Hadžić, iz Trebinja Dino Bilalović, a iz Bijeljine moj školski drug iz Pete gimnazije Nihad Izić. Selektiranje tima je završeno dolaskom Bore Vučevića iz Bara. Tada niko nije znao da je u Baru prve košarkaške korake činio Boro Vučević. Preko svojih „crnogorskih špijuna” Vule mu je uputio poziv da dođe u Bosnu. Već posle prvih treninga Boša je zadržao Boru, a njegovog brata, kasnije vrlo dobrog košarkaškog sudiju Savu vratio kući u Bar.

Kada sam negdje 1997, 98. pravio intervju za „Tempo” prisjećajući se tih vremena Boša se podjećao na te dane.

„Bosna je moja lična karta. Ja sa njima uz njih sazrijevao kao trener, a oni su iz dana u dan napredovali. Bila su prelijepa vremena kojih ću se uvijek sjećati. Presudan potez smo uradili u ljeto 1972. kada smo uspjeli da angažujemo Delibašića, Čak i kada sam 75. godine bio u JNA, a ekipu predvodio Luka Stančić igrači su napredovali. Iz tog tima je čak šest igrača osvajalo medalje na evropskim i svjetskim šampionatima i Olimpijskim igrama (Delibašić, Varajić. Radovanović, Đogić, Benaček, Hadžić)”, pričao mi je najbolji trener u istoriji KK Bosna.

Na usponu do Mont Blana Bosna je pobjedila i prethodne šampione Starog kontinenta, čuveni Real i Makabi. Bio sam živi svjedok na obje utakmice i obje upamtio što kažu za „vjeke vjekova”. Da Sarajlije nisu ni malo „fermale” daleko iskusnije, bogatije i trofejnije klubove najbolje govori podatak da im je ubacila trocifren broj koševa.

„Kraljevski” klub je pao tek posle produžetaka (114:109, 100:100). Tada je Boša iznenadio sve u dvorani stavivši u prvu postavu Vučevića. Njegov zadatak je bio da zaustavi, u to najboljeg strelca Madriđana Amerkinca Valtera Šerbijaka. Boro je to odradio besprekorno i u prvih deset minuta mu nije da oka da otvori. Brabender, Rulan, Romaj, Korbalan, Ituiraga.. su Skenderiju napustili pognute glave jer su očekivali sigurnu pobedu.

Protiv Makabija „studenti” su znatno lakše došli do bodova. Tim iz Tel Aviva je izgubio 101:87, a u toj utakmici je, kao i u finalu protiv Emersona blistao Varajić. Varaja je „uhvatio” ruku i nije mogao da promaši. I tada je dao negdje oko 40 koševa. Tu utakmicu sam upamtio i po bančenju poslije utakmice. Sjećam se da smo zaglavili u najmanjem sarejevskom kafiću „Pikolu” koji se nalazio niže „Starog sata”, tik pored tramvajskih šina, a gazda je bila veliki Pimpekov haver Ogi Nikolić uz tramvajske šine.

Tu noć 5. aprila 1979. nikada neću zaboraviti. Sarajevo je bilo najsrećniji grad u sunčevom sistemu, taj smijeh, veselje, pjesma, a bogami i dernek u „Starom satu” do zore ostali su „urezbareni” negdje u mojoj, a ubijeđen sam i u glavama svih Sarajlija koji se još sjećaju tih prelijepih dana i godina u našem šeheru.