Razija Mujanović: Najbolji način spajanja ljudi je bavljenje sportom

Razija Mujanović: Najbolji način spajanja ljudi je bavljenje sportom

Najbolja bh. košarkašica svih vremena, Razija Mujanović, s tuzlanskim Jedinstvom Aida je do početka devedesetih godina prošlog vijeka osvojila gotovo sve trofeje i nagrade.

Košarkašku karijeru Razija je završila prije deset godina, a danas vodi miran život u Sarajevu, uživajući u druženju s prijateljima i porodicom. Krajem septembra prošle godine primljena je u FIBA Kuću slavnih i time je još jednom upisana u legende igre pod obručima.

Je li se išta u Vašem životu promijenilo od trenutka kada ste primljeni u FIBA kuću slavnih?

– Već do 2008., kada sam okončala karijeru osvojila sam sve što se osvojiti moglo. Na osnovu mojih rezultata, ulazak u Kuću slavnih je bio neminovan, samo je bilo pitanje vremena. U mom životu se ništa od tog dana nije promijenilo. Mišljenja sam da sam i prije ulaska u FIBA Kuću slavnih trebala dobiti neko svoje mjesto što se tiče sporta u BiH.

Kako je izgledao doček u Ženevi?

– Iako sam kroz karijeru mnogo putovala i sretala se s drugim kolegama, ipak je postojala određena doza nervoze i oduševljenja. Sama organizacija prijema je bila fantastična i sve je bilo na vrhunskom nivou.

Kako je bilo stati rame uz rame sa Shaquilleom O’Nealom, Tonijem Kukočem, Mickeyjem Berkowitzem, Valdisom Valtersom, Perom Cameronom i Dušanom Ivkovićem?

– Kada sam počinjala igrati košarku, s 14 godina sam se iz malog mjesta Ratkovići preselila u Tuzlu. Sam taj prelazak u mjesto udaljeno 50 km od mog sela, bilo je za mene nešto veliko. Niko tada nije ni razmišljao o ovakvom mom uspjehu, a kamoli o mome ulasku u Kuću slavnih. Meni je bila velika čast i zadovoljstvo ući s velikim imenima i biti jedina žena među njima. Svi znamo koje su to veličine od igrača i trenera.

Bosanci i Hercegovci su bili oduševljeni Vašim uspjehom. Koliko Vam znači da imate toliko ljudi koji Vas toliko cijene?

Veoma sam sretna što su ljudi uz mene. Imala sam osjećaj da su se više drugi obradovali, nego ja. Publika mi je uvijek davala dodatnu snagu i motiv više, čak i kada mi nije išlo. Igrala sam i vani, ali nigdje nije bilo toliko interesovanja publike za žensku košarku kao u Tuzli.

Kada ste s Jedinstvom Aida iz Tuzle 1989. godine postali košarkaška prvakinja Evrope, imali ste tek 22 godine. Kakva sjećanja nosite iz tog perioda?

– Iz Tuzle imam jako lijepa sjećanja. Od mog dolaska, pa nadalje. Imala sam odličnog trenera Mihajla Vukovića koji mi je davao nadu. Uvijek je imao neki plan toka moje karijere. Kao dijete sam ga gledala i podsmjehivala se onome što je pričao, a on mi je govorio „Razo, to je jedna realnost. Jednog dana ćeš se sjetiti mojih riječi.“. Kada sam počela napredovati i osvajati trofeje, tek sam shvatila o čemu je trener govorio.

Vaša majka nije bila za preseljenje u Tuzlu, ali je otac pristao. Koliko Vam je očeva vjera u Vaš talenat bila motivacija?

– Moji roditelji su živjeli na selu i u to vrijeme je bilo skoro pa nemoguće da žensko dijete ode samo u svijet. Moj otac je bio jako razuman čovjek i shvatio je da sam svojom visinom i konstrukcijom već predodređena za košarku. Nikada nisam željela da razočaram oca koji mi je dao puno povjerenje i odriješene ruke da odem i pokušam uspjeti.

U čemu se najbolje ogleda razlika u košarci nekad i sad?

Mi smo imali mnogo ozbiljniji pristup košarci. Krenem od sebe, nikada nisam težila za novcem i popularnošću, nego za rezultatima. Treniralo se u svemu i svačemu, a sada je igračima jako bitno kakve patike i dres nose i slično. Veliki problem je i u roditeljima. Oni forsiraju djecu, više nego djeca sama sebe.

Šta je presudno za uspjeh kakav ste Vi ostvarili, šta biste savjetovali mladim igračicama?

– Za košarku nije važan samo talenat ili visina. Mora se mnogo raditi, imati karakter i pobjednički duh. Moraš uvijek dolaziti na vrijeme na trening, davati svoj maksimum i nikada ne dozvoliti suigračici da te pobijedi. To je jedini način da postaneš veliki igrač.

Koliko danas pratite žensku košarku, igrate li ponekad rekreativno?

– Ne pratim previše. Mislim da je kvaliteta jako loša, pa se nekada znam i razočarati. Više pratim mušku košarku jer mi je zanimljivije. Što se igranja tiče, rijetko. Imam problema s koljenima, pa ne smijem da se mnogo forsiram. Kada uzmem loptu u ruke, jako mi je teško napustiti teren, pa se onda nekoliko dana oporavljam.

Vidite li u nekoj mladoj bh. košarkašici drugu Raziju?

– Trenutno je najbolja Marica Gajić. Ona nema tu visinu, ali sigurno će napraviti veliki rezultat. Tu je i jedna djevojčica, Selma Kulo, koja živi u Americi. Ima dobru visinu i jako je talentovana, no nažalost naši čelnici iz svijeta košarke ne traže takve talente. Ta djevojčica bi obavezno trebala biti uključena u našu reprezentaciju.

Prije 10 godina ste okončali svoju karijeru. Šta je najljepše što ste kroz bavljenje košarkom doživjeli?

– Putovanja i druženja. To čovjeku ostaje za cijeli život. Prestala sam igrati, ali kada se s kolegama sretnem i nakon mnogo godina, imamo zajedničku temu – sport. Najbolji način spajanja ljudi je bavljenje sportom.

Kako provodite svoje vrijeme, šta Vas opušta?

– Sada malo više pratim stvari koje u toku igračke karijere nisam stizala. U posljednjoj godini sam se posvetila promovisanju košarke. Odlazim u škole u manjim mjestima i razgovaram s djecom. Želim da znaju za prave vrijednosti i da imaju svoje uzore, te da se tako okrenu ka sportu. Ne može svako biti vrhunski, ali je važno da djeca ne idu lošim putem. Što se opuštanja tiče, imam raznih načina. Opustim se čak i kada sam s prijateljima na kafi. U nekom periodu sam uvijek žurila na treninge, da završim sve obaveze i slično, dok sada baš uživam. Sebi sam dala slobodnog vremena, pa da konačno ne moram gledati na sat.

 

Autor: Samila Ivković/Furaj.ba