U Zenici je trenutno jedini turistički vodič s federalnom licencom, ali i jedan od planinarskih vodiča, što znači da nosi odgovornost predstavljanja grada i okoline pred turistima iz zemlje i svijeta.
Razgovarala: Adisa Bečiragić
Fotografije: Privatni album
Afan Abazović je diplomirani pravnik, turistički i planinarski vodič, suprug i otac. Reklo bi se za jednog čovjeka uloga taman koliko treba, ali on je pri tome i Bosnolog. Ime su mu dali prijatelji jer, po njegovim riječima, Bosnu živi u svakom razgovoru i svakom koraku. I bez obzira da li vodi turu kroz Zenicu, pristavlja kafu na planini, objašnjava sinu Bakiru i kćerci Safiji pravila tenisa ili piše master iz međunarodnih odnosa, osnovni impuls je isti: pričom prenijeti znanje s razumijevanjem.
Jedini je certificirani vodič u Zenici i kada se neko raspituje ko može da gosta provede kroz grad, kažu “Ima Afan, bez brige”.
“U Zenici sam trenutno jedini turistički vodič s federalnom licencom, ali i jedan od planinarskih vodiča, što znači da nosim odgovornost predstavljanja grada i okoline pred turistima iz zemlje i svijeta – od djece iz Kaknja do novinara iz Frankfurta,” kaže Afan za naš magazin.
Imate, rekla bih sreću, ali to bi značilo zanemariti rad, znanje i trud, pa ću reći privilegiju da radite posao u kojem uživate. Kako je tekao put „slaganja kockica“ koji Vas je doveo tu gdje ste sada?
Hvala na preciznoj formulaciji jer „sreća“ je kod nas često šifra za zanemarivanje nečijeg truda. Počeo sam kao student i zaljubljenik u putovanja, pa me turistička agencija “Biss Tours” pozvala da budem vodič. Kasnije sam postao planinar koji je volio statistiku, nastavio kao pravnik zaljubljen u historiju i ustavno pravo, a danas sam vodič koji vodi goste na Vlašić i Maglić, piše prijedloge za spomenike radnicima i snima dokumentarce o našim gradovima.
Sjećate li se prve ture?
To je kao prvo igranje u prvoj postavi – nezaboravno. Vodio sam kolege s fakulteta na izlet – bez brošura i mikrofona – samo emocija. Tu kombinaciju treme i zanosa pratio je moj profesor historije, rahmetli Salih Jalimam, i davao mi smjernice. Tada sam shvatio da nemam šminku bečkog vodiča, ali imam zeničko srce i želju da ga podijelim.
Imaju li vodiči – stanovnici jednog grada, omiljene tačke u gradu ili „vole sve“?
Meni Čaršijska džamija u Zenici ima posebnu atmosferu, a lipa kod hadži-Mazića kuće mi miriše na djetinjstvo. Vodič je GPS za emocije: znaš gdje ideš, ali ti on kaže kako da se osjećaš.
Šta je to što se mora vidjeti u Zenici i ZDK?
U Zenici goste vodim kroz turu Uzavreli grad – industrijsku priču koja ide od rudnika do visoke peći, kroz termoelektranu i Željezaru, s nezaobilaznim Napitkom – sokom sa solju iz kantine. U Kaknju pričamo o rudarima, u Varešu o srednjovjekovnim metalurzima i katolicima na tlu Bosne, u Tešnju zavirujemo u čaršiju, tvrđavu i avlije.
Turisti prije deset godina i turisti danas!? Čini se kao da ne govorimo o istim ljudima. Više znaju i više očekuju!?
Turisti danas dolaze informisani. Znaju sve s Instagrama, ali traže ono što Google ne može – priču, autentičnost, emociju. Prije su bili pasivni – sada pitaju, znaju više jezika od mene, traže veganske opcije u gradu. Ali meni je to izazov, a ne problem. Pravi vodič se raduje zahtjevnom gostu.
Njemačka fudbalska reprezentacija nije bila prezahtjevna!?
Njihovi zahtjevi su više bili tehničke prirode: koliko traje tura, ima li WC. Njima ne možeš pričati bajke – oni žele argumente, podatke, historijske činjenice i sve u 75 minuta. Poklonili su mi dres reprezentacije s potpisima svih igrača. Poklonio sam ga udruženju pomozi.ba za aukciju za prikupljanje pomoći za nastradale u poplavama oktobra 2024. godine. Prodat je za 5.000 maraka.
Šta, osim znanja, vodič mora imati?
Strpljenje kad vodi grupu u kojoj su penzioner, Instagram influenser i gladno dijete. Snalažljivost kad planinarska staza nestane pod snijegom u maju, pa treba plan B. Emocionalnu inteligenciju jer je vodič domaćin, psiholog i „improvizovani“ meteorolog. Bez ljubavi prema ljudima sve prethodno pada u vodu.
Ljudi koji dolaze u našu zemlju nerijetko su puni predrasuda. Koje su najčešće i koje je najteže razbiti?
Najčešća predrasuda je da smo sivi, opasni i tužni. Onda ih odvedem na večeru, prošetamo kroz čaršiju, neko ih, od mojih prijatelja ugostitelja, pozove na kafu – i predrasuda se ruši. Teže je razbiti predrasude da smo nepovezani, da živimo prošlost. Zato uvijek vežem priče o ljudima, o svakodnevnici, o muzici, sportu, planinama. Kad kažem da je i Cristiano Ronaldo igrao na Bilinom Polju, da je “Selma” živjela u Novoj Zenici, a da su zenički rudari igrali šah u rudniku – nestaje i posljednji zid.
Učimo iz svakog putovanja i iskustva. Šta je najvažnije što planina može naučiti čovjeka?
Gore ne vrijede diplome, titule, auta. Vrijedi ritam disanja i snaga koraka. Uči nas da stvari ne forsiramo – ako si umoran, sjedi; ako si sretan, podijeli to. Naučiš slušati druge jer na planini tim znači život.
Na koji način pripremate svoje ture? Koliko je moguće izaći ususret pojedinačnim željama gostiju?
Priprema je kao kuhanje bosanskog lonca – moraš znati sastojke, ali i ostaviti prostora za spontanost. Uvijek imam osnovni plan, ali ga prilagođavam. Ako gosti vole arhitekturu – produžim kod austrougarskih zgrada; ako ih zanimaju radnici – vodim ih kroz industrijske pogone. Ponekad ispunim želju da neko obiđe ulicu gdje mu je rođen djed. Najljepša tura je ona u kojoj se osjećate viđeno i uključeno.
Koji su Vaši skriveni dragulji u rodnom gradu, mjesta koje nisu kao „must see“ istaknuta na turističkim mapama?
Jedan od njih je stara željeznička stanica – mjesto dolaska prve lokomotive 1879. godine, gdje planiram postaviti spomenik radnicima Zenice, mural legendama “Čelika” kod Parne pekare i šetnja Masarykovom.
Uživate li više u planinarskim turama ili obilasku turističkih lokaliteta?
Kao da pitate koje dijete više volim. Planinarske ture imaju tišinu, prirodu, znoj i čist um, a turističke priču, dinamiku, pogled na lice kad neko prvi put vidi zgradu Bosanskog narodnog pozorišta. Nekad se osjećam kao vodič u prirodnom dokumentarcu, a nekad kao narator u igranom filmu. Najbolje je kad se to spoji.
Neki nas susreti zauvijek na određeni način obilježe? Pamtite li ih?
Pamtim penzionera iz Holandije koji je šutio cijelu turu i na kraju rekao: „Vratili ste mi vjeru u Evropu.“ Pamtim par iz Korčule koji su došli na turu „Uzavreli grad“. Kad ti dijete kaže: “Ja bih ovako učio historiju u školi svaki dan,” znaš da si na pravom putu. Ti susreti su bedževi u srcu.
Ponekad i vodič treba vodiča. Učite li od kolega po profesiji?
Svaka tura koju sam doživio kao putnik dala mi je ideju kako da svoje ture učinim boljim. U Beču sam shvatio važnost kostima, u Sarajevu važnost pauze za kafu, a u Istanbulu važnost brzog prelaženja s teme na temu. Vodiči su kao vrhunski kuhari – probavaju tuđe specijalitete i dodaju novi začin svojoj čorbi. Učim, zapisujem, pitam i cijenim.
