Uz zvuke dajaka na Vrbasu i svjetlost Safikadinih svijeća, Banja Luka priča priče koje se pamte zauvijek.
Čudesno lijepim gradovima iscrtana je karta Bosne i Hercegovine, divljim rijekama, surovim, a opet prekrasnim planinama, planinskim prevojima, poljima. I nema grada u kojem nećemo naći nešto samo njemu svojstveno, nešto na poseban način šarmantno, nešto zbog čega ćemo mu se uvijek rado vraćati.
Ali Banja Luka… Lijepa, ponosna, prekrasna. I ne zovu je uzalud Ljepotica s Vrbasa, mada to ime ni najmanje ne opisuje sve ono što ovaj grad jeste.
Ne opisuje u njenom središtu smještenu i visokim zidinama opasanu srednjovjekovnu tvrđavu Kastel, glavni simbol grada, banjalučko „srce od kamena“, kako je zovu.
Preko puta tvrđave, Safikadin grob, mjesto gdje djevojke pale svijeće u spomen na veliku ljubav Banjalučanke Safikade i turskog vojnika Omera. Kada Omer pogine, Safikada stade pred top koji je s tvrđave Kastel pucnjem označavao podne. Tako su Safikada i Omer postali simbol vječne ljubavi.
Ne staje u ime Ljepotica sa Vrbasa ni lupkanje potpetica najljepših žena u našoj zemlji, čuvenom Gospodskom ulicom, koja se ne zove tako, ali takva jeste. Treba njome proći, pa ćete znati o čemu govorimo. I da, zove se Ulica Veselina Masleše.
Ne staje u ime ni čuveni „krivi sat“, podsjetnik na razorni zemljotres koji je ovaj grad pogodio prije tačno 55 godina. Sat je tog oktobarskog dana stao u 9 časova i 11 minuta. Nikada nije popravljen. Podsjetnik je na taj strašni dan, ali možda i podsjetnik da ništa nije vječno, da je život ono što imamo sada jer nam sutra nije obećano.
Ne staju u ime Ljepotica s Vrbasa raskoš i elegancija banjalučkih hramova, crkava i džamija.
Gradnja Hrama Hrista Spasitelja, smještenog u centru grada, trajala je punih 14 godina. Krase ga kupole od posebnih materijala čija je trajnost preko hiljadu godina, a posebno se ističe zvonik sa satom i dva i po metra visok pozlaćeni krst.
O nastanku Ferhadije, odnosno Ferhad-pašine džamije, kruži zanimljiva legenda. U bici kod Siska 1575. godine Ferhad-paša je zarobio sina austrijskog komandanta Herberta fon Auersperga. Njegova majka za 30 hiljada dukata kupuje njegovu slobodu, a Ferhad-paša od tih dukata gradi Ferhadiju.
U Banjoj Luci je i jedna od samo četiri katedrale u Bosni i Hercegovini. Izgrađena 1974. godine, Katedrala Sv. Bonaventure jedinstvena je po cilindričnom obliku, odnosno obliku šatora. Tako je sagrađena, navodno, kao spomen sjećanja na sve ljude koji su nakon zemljotresa koji se desio, jedno vrijeme živjeli u šatorima.
Bilo bi pogrešno spomenuti Banju Luku i bez spominjanja trapističkog samostana Marija Zvijezda, kojeg je osnovala grupa monaha iz njemačke opatije Mariawald i u kojem se od 1869. godine proizvodi sir kakvog nema u svijetu. Recept za sir je najstrožije čuvana tajna.
Kada već spominjemo hranu, grad u kojem ima preko hiljadu malih i velikih restorana sa domaćom i internacionalnom kuhinjom, bistroa, fast food zalogajnica i kafića garancija je da nećete ostati gladni ili žedni. Čak su i moderne pekare s prefinim slatkim i slanim pecivima dovoljne da utole glad i žeđ dok šetate gradom.
U gradu ne nedostaje ni kulturnog ni noćnog života. Brojne galerije, kina, ateljei, pozorišta, biblioteke i muzeji hrane duše Banjalučana i gostiju grada na Vrbasu.
Možda ne postoji grad o kojem je ispjevano toliko pjesama. Nalazimo ga u sevdalinkama, pop i rok pjesmama. Banjalučki pjevač Boris Režak je u Gospodskoj ulici stihovima prekrasno opisao najljepše kutke grada, a malo je poznato da se kompozicija Banja Luka izvodi i na svjetskim džez pozornicama. Šezdesetih godina prošloga vijeka orkestar legendarnog džezera Kvinskija Džonsa gostovao je u Banjoj Luci. Tokom nastupa nestalo je struje, pa su organizatori donijeli svijeće i petrolejke. Oduševljeni Kvinsi i njegovi muzičari zahvalili su ovom gradu kompozicijom “Banjaluka”. A koliko je lijepa, možda govori još jedan podatak. U Nizozemskoj, zemlji lala, postoji lala, crveno-žuta, koja se zove „banjaluka“.
Banju Luku možete gledati i sa vode, ploveći uzvodno jedinstvenim čamcem. Venecija ima gondole, a Banja Luka dajake. Posebno je to plovilo, plitkoga gaza, dugo i usko, baš kakvo Vrbasu ne smeta. Vrbas ga nosi jer mu težak nije, a ne budi ga ni bukom jer motora nema.
Čamac se zapravo i ne zove dajak nego čamac s dajakom. Dajak je ona duga “pritka”, odnosno štap koji služi da se njime upire o dno rijeke i na taj način čamcem upravlja. Na jednom kraju dvodijelni je nastavak. U komad metalne cijevi ulazi drvo, odnosno dajak, a na nju se nastavlja dugi čelični špic, obrađen u kovačnici, kako ga ne bi razbio kamen dok se o njega odguruje. Dajak se nalazi na Preliminarnoj listi nematerijalne kulturne baštine u BiH.
Kažu da se dobra ćevabdžinica prepoznaje po mirisu koji govori da se ćevapi peku na roštilju na ugalj i po gužvi koja u njoj vlada, a „banjalučki ćevap“ od svih ostalih u našoj zemlji i još i ukusom i oblikom. Ne izgleda kao standardni sarajevski ili travnički već kao pločica sastavljena od četiri ćevapa. Jede se s lukom i premda se najčešće servira sa escajgom, potpuno je u redu „banjalučke ćevape“ jesti rukom, pomažući se čačkalicom.
