Ćamil Sijarić: Kad bi Gračanica bila čovjek, a ne grad

    Ćamil Sijarić: Kad bi Gračanica bila čovjek, a ne grad

    Da bi se jedan grad dobro vidio i upoznao, rečeno je da u njemu treba pojesti »tuzluk« soli i vreću hljeba!

    Gračanica iz zraka; Foto: Wikipedia

    Autor: Ćamil Sijarić

    Kad svratimo na jedan ili dva dana, to je jedva dovoljno da vidimo ulice, krovove, dimnjake, neki ćošak, nekog čovjeka, nešto tako što ne znamo ni šta je – i ono što je duša grada, što je njegovo lice i naličje, što je njegovo ruho, njegov stas, njegovo držanje i vladanje, ostane nam daleko; isto onako kao čovjek s kojim smo se uzgred pozdravili i produžili.

    Ali Gračanica je grad takav pokraj kojeg se ne može produžiti, a da se u njemu ne zastane i ne ostane. I kad bi bila čovjek, a ne grad, taj bi čovjek – pozdravljajući se, u svojoj ruci dugo zadržao vazu ruku i pitao vas i za zdravlje, i za ženu, i za djecu, i sreću vam na kraju poželio. Ima gradova koji vas, takvi kakvi su, podsjećaju na ljude – i ono na što će vas Gračanica podsjetiti jeste i mladost i starost nekog i mladog i starog Bosanca iz doline Spreče i njenih bregova; i sva je ona jedan široko otvoren dom, s domaćinom pred kapijom i avlijom, da primi gosta. I od svega što ima odlomit će i staviti pred gosta, a najviše od svoje duše – to jest od onoga čega Gračanica ponajviše i ima!

    Zato što jedan članak nije dovoljan…

    GRAČANICA, MALI GRAD U DOLINI RIJEKE SPREČE