Počeo sam trčati u završnom razredu srednje škole dok sam živio u Francuskoj. Želio sam vidjeti mogu li izdržati deset minuta trčanja, nakon toga 15 i tako dalje. Svidjelo mi se, pa sam trčao sve češće i duže
Razgovarala: Adisa Bečiragić
Fotografije: Privatni album
Erol Mujanović je doktor nauka, menadžer, lider, promotor zdravog načina života, trkač, maratonac, svjetski putnik, suprug i otac. Prva je i jedina osoba iz naše zemlje koja je istrčala ekstremno težak i izazovan Antarctica marathon i jedna od samo dvije osobe iz BiH koja je istrčala svih šest World Major maratona.
“Volim reći i da sam trkač i vizionar koji voli putovati i kroz svakodnevni posao činiti svijet boljim”, kaže za naš magazin Erol, odgovarajući na pitanje „Šta kažete o sebi ljudima s kojima se tek upoznajete?“:
Javnost Vas poznaje kao maratonca, trkača, promotora zdravog života… Kako je počela Vaša životna trka?
Svi dugoprugaši i šampioni bilo koje discipline počeli su malim koracima. Ja sam počeo trčati na pauzi tokom spremanja ispita u završnom razredu srednje škole dok sam živio u Francuskoj sredinom devedesetih. Želio sam vidjeti mogu li izdržati deset minuta trčanja, nakon toga 15 i tako dalje. Svidjelo mi se, pa sam trčao sve češće i duže. Prvi polumaraton i maraton istrčao sam krajem devedesetih godina i od tada više nisam stao.
Šta Vas na dnevnoj bazi motiviše i tjera na osvajanje nekih novih staza?
Za ustajanje u pet sati ujutro i odlazak na trening me, prije svega, motiviše dobro raspoloženje i fantastično fizičko i mentalno zdravlje koje je rezultat svakodnevne sportske prakse, što mi pomaže da budem bolji i drugima i sebi svaki dan. Određeni izazovi i ostvarenja koja sam realizovao također su dio motivacije.
Svaka staza – nova medalja. Jesu li nagrade i medalje važne?
Medalje čuvam, mislim da ih imam oko 130. Svaka je drugačija jer je svaka utrka drugačija, makar se radilo o gradu i događaju na kojem sam bio više puta.
Spomenut ću Beirut Marathon gdje sam bio ambasador dobre volje za ovaj naš dio Evrope. Jedne godine smo trčali, nakon velike eksplozije, kroz centar grada s razbijenim izlozima. Bilo je sablasno. U Bejrutu sam i 2016. godine dobio jednu od maratonskih medalja, a na taj put sam krenuo sa suprugom i sinom koji je tada imao samo tri mjeseca. Aerodrom je bio vojna zona, na izlazu oklopna vozila i vojska. Ipak, imali smo lijep boravak, a ja sam istrčao izuzetno zahtjevan i težak maraton. Da, svaka staza i medalja imaju svoju priču, a ja sam privilegovan jer ih imam mnogo.
Prošle godine ste učestvovali na Boston maratonu, ove na Antarktiku. Ima li dodirnih tačaka između ova dva poduhvata?
Ima, naravno. Meni najvažnija činjenica jeste da sam dao doprinos historiji naše zemlje jer sam, završavajući Boston marathon, postao druga osoba u BiH koja ima završenih svih šest World Major maratona. Nakon Antarktika postao sam prva osoba iz BiH koja je završila maraton na ovom, jedinom nenaseljenom i najhladnijem kontinentu na svijetu.
U svijetu trkača oba su posebna. Boston je mit, legenda, historija i možda najprestižniji maraton na svijetu, za koji je danas kupovina startnog broja gotovo nemoguća misija. Antarctic marathon se organizuje od 1995. godine. Karakterišu ga ekstremni uslovi i teško okruženje.
Koje utrke pamtite?
Teško je izdvojiti, pa ću navesti nekoliko koje pamtim iz različitih razloga. Za početak, svaki World Major Marathon je poseban i kao grad i kao trkačko iskustvo, London i New York imaju jedinstvenu energiju i navijače, Tokijo je civilizacijski šok, Berlin je besprijekorno organizovan, dok je Pariz (koji nije Majors) trka koja nudi najviše znamenitosti uz trasu. Rimski trčite i pored Koloseuma, u Dubaiju sam trčao najdužu pravu liniju na jednom maratonu (18 kilometara), a u Bejrutu sam doživio najveću kišu na maratonu, istinski prolom oblaka. Na Antarktiku sam trčao pored pingvina i na najhladnijem vjetru ikada. Stockholm i Chicago sam trčao s Covidom, u oba slučaja saznao nakon trke. Polumaraton u Dubrovniku počinje i završava unutar zidina Starog grada, a Trku prijateljstva u Kuli trčite kroz polja kukuruza na +32 stepena.
U regionu, bez da je ovo isključiva lista, volim utrke u Dubrovniku i Kuli, a od domaćih rado se vraćam RMC polumaratonu u Banjoj Luci.
Imate li tajnu sarajevsku rutu koje nema na mapama, a koja Vama puni baterije?
Nemam. Kada god mogu penjem se na vrh Trebevića. Postoji i nekoliko lijepih staza na Igmanu, a kada imam vremena samo za gradsko trčanje, protrčim Baščaršijom oko šest ujutro i vraćam se na Vilsonovo gdje završim trening prije jutarnje gužve.
Iza trka i takmičenja ne stoji samo želja za pobjedom ili pomjeranjem granica…!?
Tako je. Svaki veliki trkački događaj je prilika da se neki segment društva unaprijedi i nisam nikada radio stvari samo za sebe. Šteta je ne iskoristiti medijsku pažnju koju ti događaji privlače tako da, kada sam u prilici, nastojim uključiti mrežu prijatelja, poznanika i pratilaca kako bismo zajedno doprinijeli nečemu važnijem. Nekada se radi samo o kampanji podizanja svijesti, ali često prikupljamo sredstava za neke od brojnih ugroženih grupa u našem društvu.
Kako se Vaša ljubav prema trčanju uklapa s profesionalnim obavezama?
Skratio sam vrijeme spavanja kako bih trenirao ujutro. Ljubav prema trčanju se odlično uklapa s profesionalnim obavezama jer me čini fokusiranijim, disciplinovanijim, organizovanijim, tako da benefiti idu primarno mojim poslodavcima. Imao sam privilegiju raditi za organizacije gdje se na sve to pozitivno gleda. Moji su poslodavci uvijek bili ponosni na to što radim, pa i ako zakasnim na sastanak radi jutarnjeg treninga (što se dešava manje od jednom godišnje) nikada im nije smetalo.
Može li sport, u društvima poput našeg, biti karika koja će spajati ljude?
Ne samo da može, već treba da bude. Strah i određene barijere među ljudima postoje sve dok su to imaginarni koncepti i dok se ti ljudi ne sretnu i ne upoznaju. Kada se upoznaju, porazgovaraju i druže, shvate koliko imaju zajedničkog i da je više onoga što ih spaja nego razdvaja.
Koliko ste kroz sport naučili životno važnih lekcija, a koliko Vam je život pomogao da bolje razumijete sport?
Teško je opisati sve vještine, znanja i iskustva koja sam stekao kroz sport. Od rada na sebi kroz sport gdje jačamo disciplinu i organizacijske vještine, preko planiranja i posvećenosti ostvarivanju ciljeva, do putovanja koja šire vidike.
Pravi dojam tog „paketa“ ličnih karakteristika i iskustava koje sam razvio, steknem kada imam razgovor za posao sa stranim organizacijama, gdje se i do pola razgovora za posao može posvetiti Ironman triatlonu, Antarctica marathonu, Ultramaratonu Sarajevo-Srebrenica… Iskusni i duhovno bogati sagovornici impresionirani su tim dostignućima.
U trčanju ste preko 30 godina. Ne planirate još sportsku penziju!?
Ne, jer mi sport s godinama postaje sve važniji. Dijelom je to odgovor neminovnom procesu starenja, pa je za čuvanje istog ili sličnog nivoa forme i izgleda u odnosu na prije pet ili deset godina potrebno raditi više nego prije. Istina, u tome uživam na drugačiji način nego ranije. Manje sam opterećen brzinom i rezultatima, a više dugovječnošću i uživanjem u procesu.
