Iz ciklusa fotografija autora Jasmina Fazlagića izdvajamo njih osam od kojih svaka donosi svoju priču
Jasmin Fazlagić
Piše: Elma Zećo
Nošnja nije samo odjeća. To je priča o jednom vremenu i ljudima koji polako nestaju. O ljubavi, vjeri, borbi, običajima, vrijednostima naših predaka. Sve to pokazale su fotografije sarajevskog fotografa Jasmina Fazlagića, koji je s ocem Zvonkom Martićem, Karmelićaninom, doktorantom etnologije, proputovao na hiljade kilometara po svim dijelovima BiH kako bi budućnost znala kako je izgledala naša prošlost.
Skoro pa su završili monografiju Bošnjaka, no odmah potom slijede i monografije Srba i Hrvata, što će na koncu biti predstavljeno kao vrijedno trodijelno izdanje.
“Fascinantne su srdačnost i gostoprimivost ljudi koje smo upoznali putujući po mjestima i sakupljajući vrijednu građu za našu monografiju. Skoro da nije bilo snimanja, a da se mještani nisu organizovali i napravili zajednički ručak, te ga po završetku snimanja servirali, baš onako narodski, na livadi, na dekama, gdje smo sjedili u duhu nekadašnjih sijela. Radimo fotografije iz života naroda i bilježimo sjećanja koja idu u zaborav. Neka od njih nikada nigdje nisu zapisana. Naša sreća je što je tradicija naroda BiH još uvijek živa, ali, nažalost, iz različitih razloga polako nestaje”, riječi su Jasmina Fazlagića.
PRIČA 1
Priča o tetoviranju križeva na rukama u Kraljevoj Sutjesci ima dvije teorije: jedna da su dolaskom Hrvata na područje BiH isti običaj preuzeli od Ilira, dok druga, koja se uzima za bližu istini, govori o tome da su za vrijeme Osmanskog carstva majke kršćanske djece na taj način željele sačuvati identitet svoje djece, jer su ženska djeca odvođena da služe u bogatim porodicama, dok su muška regrutirana u janjičare.
PRIČA 2
Glavni bajraktar uživao je poseban status na Ajvatovici, jednom od najstarijih dovišta u BiH. Prilikom polaska, običaj je bio da se posebno za njega napravi pogača i da se njegov konj lijepo okiti. Osim na Ajvatovici, glavni bajraktar bio je iznimno cijenjen i u društvu.
PRIČA 3
Mladi utorak naziv je običaja u Uskoplju kada se na Misnom groblju skupljaju porodice i mole za pokoj dušama umrlih kao i za urod polja. Molitva se dešava između dva velika kamena, a legenda kaže da poslije molitve oba toliko omekšaju da ih se može rukom pomjeriti.
PRIČA 4
Put na Hadž bio je dug i nepredvidljiv, te se nije znalo da li će se budući hadžija živ vratiti. Zato je bio običaj da se prije odlaska pozdravi s cijelim džematom. Mladim momcima bila je posebna čast poljubiti mu ruku.
PRIČA 5
Pjesma Šujićka Mara pripovijeda o djevojci i dva mladića iz sela Šujica pored Tomislavgrada. Obojica su u nju bili zaljubljeni, a ona je ruku obećala dati onom ko preko brda prvi dođe do mjesta na kojem je čuvala stado ovaca. Žureći da stignu do lijepe Mare, jednog mladića zadesila je smrt na pola brda, dok je drugi uspio doći do nje, ali joj je izdahnuo u krilu. Vidjevši kako se poigrala s njihovim životima, odlučila je da prekine i svoj život.
PRIČA 6
Mladić i djevojka odjeveni su u srpsku nošnju dočaravajući običaj udvaranja iz Gacka. Na rijeci su se nekada mladi sastajali, djevojke su stajale s jedne, a momci s druge strane. Kada bi djevojka htjela da se vrati kući, suptilno bi dala znak momku da joj pomogne da pređe preko kamenja, što je ujedno bio znak da joj se dopada.
PRIČA 7
Bojenju jaja za Vaskrs prisustvovala je cijela porodica, a običaj je bio da se to radi ručno bojenjem pomoću luka.
PRIČA 8
Prženje kafe u šišu bio je širom BiH rasprostranjeni običaj. Fotografija prikazuje hrvatsku nošnju i pečenje kafe u staroj peći.
