Kad bi Tornjak mogao da priča

    Kad bi Tornjak mogao da priča

    “Psi govore, ali samo onima koji znaju kako da slušaju”, zapisao je čuveni turski književnik Orhan Pamuk. Zamislite onda šta bi nam, svojim odlučnim lavežom, jedini autohtoni bosanski pas, Tornjak, mogao ispričati o posljednjih hiljadu godina, otkako je prvi put spomenut u historijskim dokumentima i spisima.

    Samo kad bismo ga znali slušati… Pričao bi sigurno o borilačkim arenama u koje su ga bacali Rimljani, pričao bi o vukovima, medvjedima i ostalim zvijerima kojima se odlučno suprotstavljao da bi zaštitio svog gospodara i svoj tor. Pričao bi i o stoljećima raznoraznih previranja kroz koja je ovo živopisno podneblje prolazilo. O carevima, kraljevima, banovima i sultanima, ali i običnim ljudima, pastirima i seljacima dobrog srca. Mnogo toga bi nam ispričao naš Tornjak, dok dostojanstveno i zaštitnički obilazi svoje stado, ušiju naćuljenih i istreniranih da čuju i najmanji šum opasnosti koja vreba iz svakog ćoška. Pričao bi on, ali bi ga razumjeli samo rijetki i probrani. Oni poput Dine Haračića, Almira Ibrića, ili nekih drugih uzgajivača i „šaptača psima“, kojima možemo zahvaliti što se Bosna i Hercegovina i danas može dičiti ovom plemenitom pasminom.

    Kad putujete kroz Bosnu, naročito njene planinske dijelove, ne možete ne primijetiti stada ovaca ili koza, kako mirno pasu po livadama. Upravo takve, idilične slike bosanskih pašnjaka, brda i dolina, rijeka, jezera i netaknute prirode, glavni su razlog što svakom putniku, namjernom ili slučajnom, zastaje dah. Baš takvim slikama je u svim udžbenicima, rječnicima i enciklopedijama ilustrovana riječ “idila“. Stado mirno pase, čuje se umirujući žamor potočića, ptice bezbrižno cvrkuću, vjetar huči, u travi lješkari nasmijani pastir, a sve to, budnim okom i gracioznim špalirom, prati jedan pas. On je velik i snažan, gotovo savršenih proporcija. Kreće se harmonično i s mnogo samopouzdanja. Uglavnom je bijele boje sa nekoliko šara po tijelu, a u očima mu odraz pitome prirode njegove domovine, njegovog gospodara i njega samog.

    Miroljubiv, stamen i blage naravi, pojašnjava nam Anita Barjaktarević, koordinatorica putovanja kompanije Red Africa Travel, ovaj pas na prvi pogled djeluje kao ravnodušna i nezainteresovana životinja. Međutim, kad to situacija zahtijeva, budan je, agilan i toliko neustrašiv da će se suprotstaviti i puno većim i snažnijim protivnicima. Ne boji se ni čopora vukova, a s još nekoliko “kolega“ u stanju je otjerati i medvjeda. Zbog toga ne čudi da je upravo Tornjak, taj veliki, mirni, dostojanstveni pas, autohtona pasmina Bosne i Hercegovine. Zemlje koja je vjekovima, zbog miroljubivosti svojih stanovnika, izgledala kao lak plijen za mnoge osvajače, ali je, nakon stotina godina osvajanja, pokoravanja, buna i ratova, i dalje postojana, nezavisna, suverena, slobodna i nepokorena.

    Baš kao i njegova domovina, i Tornjak se prvi put spominje prije hiljadu godina, a daleke 1373. godine je i prvi put detaljno opisan, u spisima đakovskog biskupa Petra Horvata. Opis je bio isti kao i danas: odani pas čuvar, koji radi sve što njegov gospodar traži, vrlo inteligentan i odgojen da ne bude agresivan, ugodan i blagonaklon prema strancima koje sretne izvan svoje domene. A njegova domena je zaštita stada, odnosno sigurnost tora – po kojem je dobio i ime.

    “Smatra se da su psi tipa Tornjak uglavnom nastanjivali Dinaride (Dinarske Alpe), pa ih zbog toga i danas najčešće možemo vidjeti u regiji oko bosanske planine Vlašić, u blizini nekadašnje bosanske prijestolnice – grada Travnika.  Poznato je da su ove pse koristili čak i Rimljani. Nakon rimskog doba korišten je uglavnom kao pastirski pas. Međutim, s padom stočarstva, kao grane privrede, tornjacima je prijetilo izumiranje. Srećom, grupa vrijednih i odgovornih bh. kinologa sačuvala je pasminu. Na radost svih ljubitelja pasa, pastirski pas tornjak priznat je kao pasmina na Generalnoj skupštini Međunarodnog kinološkog saveza (FCI) održanoj u Leipzigu, 2017. godine. Osim u području bosanske planine Vlašić, danas širom BiH i Hrvatske žive hiljade tornjaka. Bila bi to velika šteta posjetiti Bosnu i Hercegovinu, a ne upoznati Tornjaka.“ – istakla je Barjaktarević za furaj.ba.

    Na vašem sljedećem putovanju kroz Bosnu i Hercegovinu otvorite oči i „naćulite uši“. Zaustavite se na obroncima Vlašića, Bjelašnice, Maglića, Prenja, Čvrsnice, Zelengore, Jahorine ili Velež planine. Odmorite se, umijte se vodom sa planinskog izvora, uživajte u umirujućem cvrkutu ptica koje nadlijeću netaknutu prirodu. Vidjećete stado ovaca ili koza, kako mirno pase svježu travu. Vidjećete i pastira, kako bezbrižno lješkari u hladu. I vidjećete psa, kako samozadovoljno šetka, ponosan što čuva mir i spokoj svog gospodara i svog stada. I, kao da vam je to neko šapnuo, znaćete da to nije običan pas, nego vjekovima star, dobri i odani, pitomi bosanski Tornjak. Sjedite, gledajte i slušajte. Ako budete gledali i slušali dovoljno pažljivo i dovoljno dugo, čut ćete priču. Priču punu avanture i uzbuđenja, tuge i radosti. Priču koja nema početka, a nema ni kraja. Priču koja huči s vjetrom i žubori s rijekom, a utkana je u svaku travku. Malo će vas rasplakati, a zatim nasmijati. Ta se priča ogleda i ispisuje u dubokim, dobroćudnim i toplim očima Tornjaka. Tek onda kad se na vašem licu u jedno spoje osmijeh i suza, moći ćete se svima pohvaliti da ste upoznali Bosnu i Hercegovinu.