U jedno nema sumnje – otkako se pojavio na muzičkoj sceni, bilo je jasno da se Nermin Puškar upisuje među najmoćnije vokale BiH. Njegov dar odolio je vremenu i u kvaliteti izvedbe do današnjeg dana ništa se nije promijenilo.
Razgovarala: Elma Zećo
Foto: Igor Huzbašić
S 15 godina počeo se profesionalno baviti muzikom, najprije s bendom New Yeti, koji će kasnije evoluirati u grupu Krug. Potom je uslijedio studij na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, te učešće u različitim muzičkim projektima – od mjuzikla do klasičnih izvedbi – donoseći mu mnoge spoznaje i vrijedna iskustva.
Sredinom svojih dvadesetih doživljava veliku popularnost s grupom Knock out i senzacionalan uspjeh albuma Jednom kad sve ovo, istovremeno se potvrđujući kao autor.
Već godinama Nermin Puškar živi i stvara u Ljubljani, a kao veliku privilegiju doživljava mogućnost izvođenja svoje autorske muzike i uzvraćanja ljubavi ljudima koji ga vole i prate.
Kao umjetnika krasi Vas, prije svega, nevjerovatno osebujan glas. Je li to naslijeđeni dar, te koliko vremena ulažete u njegovo očuvanje?
– Naslijedio sam ga, navodno, od maminog oca, mog djeda, kojeg se, nažalost, ne sjećam, a koji je izuzetno lijepo pjevao. Za očuvanje glasa, pogotovo s godinama, potrebna je konkretna disciplina, s obzirom na to da su tonovi koje sam sâm sebi zadavao kroz pisanje pjesama prisutni već dvadeset i pet godina bez transponiranja na dolje, tako da nekad više podsjećam na vrhunskog sportistu, nego zabavljača. Nužno je biti naspavan, hidriran i upjevan. To u svojim dvadesetim i nisam baš praktikovao (smijeh).
Ko je u djetinjstvu otkrio Vaš talenat, i kada ste shvatili da će muzika biti Vaš poziv?
– Uvijek sam to znao. Muzika me je emotivno hranila i od najranijih dana pamtim strast i u neku ruku ovisnost o lučenju hormona povezanih s mojim doživljajem određenih melodija i smjese raznih zvukova i instrumenata. To isto osjećam i danas, i to me gura. A moj stariji brat, koji je, također, razvijao naslijeđeni talenat, samo više kroz sevdah i harmoniku, bio mi je podsticaj da se izborim za svoje mjesto muzičara pod istim krovom. U isto vrijeme dobijao sam i bitna saznanja kroz njegov muzički razvoj. Imali smo sreću da su nas roditelji pratili i da smo živjeli u jednom vremenu koje se nikada više neće ponoviti – rasli smo uz kvalitetnu muziku dostupnu tih osamdesetih godina na kasetama i gramofonskim pločama. Nedostaje mi prostor koji je svaka pjesma imala u tom vremenu. Danas je sve brzo, digitalno, programirano, a duši fali romantika.
Publika Vas je upoznala najprije kao frontmena benda Knock out, no nešto kasnije počet će i Vaša solo karijera. Pišete tekstove, stvarate muziku, producirate… Kako Nermin Puškar balansira između očuvanja kvalitete i privlačenja publike u vremenu kada se u javnom i virtuelnom prostoru favoriziraju površni sadržaji?
– Iskreno, ne razmišljam previše o tome. Jednostavno, osluškujem kanal kroz koji mi dolaze ideje. Kada ideje krenu, na meni je samo da imam dovoljno discipline i fokusa da to zabilježim i donesem. Prvo za sebe, ako sam zadovoljan, i za druge u mom bližem okruženju. Od nastalog ushićenja javlja se prirodna potreba da to podijelim i da pjesmu pokažem široj populaciji. Sve je organski i nagonski. Nakon toga, pjesme snimam, produciram i friziram. Taj proces je veoma zabavan i zahtijeva određene odgovornosti kao i znanja, ali timski sam igrač, pa od tog procesa uvijek napravim praznik i zajedno s mojim kolegama instrumentalistima ganjam magiju dok ne dođemo do konačne verzije. Suština je veselje u tom procesu, fina terapija i osjećaj svrhe kao nagrade.
Šta Vas prilikom stvaranja muzike više inspiriše: Vaša lična iskustva, ili priče drugih ljudi?
– I jedno i drugo. Sve na što mi tijelo odreaguje i budi nagon da taj osjećaj stavim u riječ i melodiju može postati pjesma. To je kreativni svemir, prostor bez granica, zato je tako uzbudljivo.
Sarađivali ste s mnogim muzičarima. Ko Vas je posebno dojmio?
– Svi mi jedni drugima možemo mnogo toga dati kroz ljubav. To je u svakom odnosu tako. Kod nas muzičara sredstvo izražavanja, pored riječi, su i tonovi, pa je čudesno šta na bini može da uradi dobra interakcija i kakva magija može da se desi. Imao sam veliku sreću da sam binu mnogo puta dijelio s velikanima od kojih su me najviše dojmili oni koji se nisu identifikovali sa superiornim verzijama sebe, koje, uglavnom, drugi konstruišu, nego su ostali skromni poslanici umjetnosti ljubavi, univerzalne dobrote, empatije, kroz melodiju i duboku misao. To su pravi iscjelitelji i moji heroji. Nema ih mnogo, ali još uvijek postoje.
Koja pjesma s Vašeg repertoara ima za Vas najdublje značenje?
– Ne mogu da favorizujem, ali nekako su pjesme iz novijeg opusa te koje mi razotkrivaju neke šire spoznaje i životnu zrelost koja dolazi uz duhovni razvoj, mada još uvijek ponešto otkrijem i u starijim pjesmama, koje iz godine u godinu drugačije doživljavam.
Dobre pjesme uspijevaju uhvatiti magični trenutak svog nastanka. Tajna je u tome da taj trenutak postaje vječan i godinama poslije širi istu vibraciju. To je stvarno čudesno.
Sanjate li muziku?
– Ponekad, ali rijetko uspijem uhvatiti nešto konkretno, jer obično se ničeg ne sjećam. Jedina pjesma koju sam uspio zabilježiti, a koja mi je podijeljeno, i to u dva navrata, došla u san je Vjeruj u snove s albuma Novi svijet. Veliko zadovoljstvo mi je bilo izvesti tu pjesmu sa Sarajevo Big Bandom na našem sada već tradicionalnom novogodišnjem koncertu. Za tu priliku aranžman je napisao naš legendarni maestro Ranko Rihtman. Za mene je to velika čast i posebno iskustvo na kojem sam duboko zahvalan.
Vi ste porijeklom iz Cazina, živjeli ste u Sarajevu, dok je već godinama Vaš dom u Ljubljani. Čime su Vas ovi gradovi obilježili kao čovjeka?
– Sarajevo svakako nekim muzičkim identitetom i velikim životnim iskustvom, a Ljubljana me je udomila, sačuvala moju dušu i dala mi priliku za mir i novi početak, koji je, hvala Bogu, urodio plodom. Cazin je osnova svega toga, moja rodna kuća, porodica, prijatelji iz djetinjstva. Taj me je mentalitet naučio jednostavnosti, udario temelje prisustvu i onome što jesam.
Postoji li odredište koje Vam posebno ispunjava dušu?
– Uvijek je to soba moje djece i bezvremensko putovanje s njima kroz njihovu maštu i njihove poglede na svijet. Taj prostor koji stvara njihova blizina je zauvijek moje ultimativno i prvo odredište koje me ispunjava, uči i određuje.
