Od decembra 2020. godina na Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a upisan je, i čini nas ponosnim, tradicionalni običaj košenja trave na Kupreškoj visoravni.
Šta je to posebno baš u košnji na Kupresu, a što nije na nekom drugom mjestu? Šta je to važno na Strljanici, kako se zovu livade na najnižem dijelu Kupreškog polja? Ovdje se trava, kazuju pisana svjedočanstva, kosi ručno izrađenom kosom unazad preko 250 godina.
Od davnina se ljudi na Kupreškoj visoravni bave poljoprivredom i uzgajaju stoku. Za nahraniti stoku tokom ljutih kupreških zima trebali su travu, a čvrstoj kupreškoj travi na megdan mogu samo kršni kupreški momci sa posebno izrađenim kosama u rukama. Zbog važnosti kosidbe za život ovoga kraja od davnina su se, da vrijeme u teškom poslu brže prođe, organizala takmičenja najboljih kosaca, koja su postala tradicionalna, pa je njihov značaj prepoznao i UNESCO.
Ovo neobično takmičenje održava se najčešće prvog julskog vikenda i svake godine privuče na hiljade posjetitelja. Kosci odjeveni u tradicionalne nošnje, kose parcele od 350 metara kvadratnih. Ocjenjuju se brzina i širina otkosa, takozvano „potkašanje“ i urednost. Kosac pobjednik dobija titulu kosibaše i ponosno je nosi do narednog takmičenja.
Takmičenje u košenju izraslo je iz nekadašnjeg narodnog okupljanja, svojevrsnog sajma oruđa za košenje. Bila je to prilika, osim za kupovinu i biranje kosa i srpova, i da se zagledaju momci i djevojke, održi odmjeravanje snaga u bacanju kamena s ramena, poneka utrka konja, skok u dalj, povlačenje konopa. U sklopu Dana kosidbe održava se i Međunarodni festival folklora.
Dva su lica Kupresa i volimo oba
