Sarajevo

Priče o Sarajevu, priče o ljudima

Monografija Sarajeva nazvana Priče o Sarajevu, priče o ljudima s akvarelima sarajevskog sudije Zvonimira Dvornikovića, koja prikazuje bh. prijestolnicu s početka 20. vijeka, zanimljivo je štivo koje bi trebalo krasiti sve reprezentativne institucije grada uvodeći goste i prolaznike u dimenzije života nekadašnjih ljudi ovog podneblja.

Za publikaciju je zaslužan unuk Zvonimira Dvornikovića, Damir Dvorniković, koji je u jednom trenutku odlučio na jednom mjestu sabrati vrijedna djela svog preminulog djeda.

“Slike Zvonimira Dvornikovića pričaju o ljudima s ovih ulica i o danima kojih se ne sjećamo, jer smo rođeni mnogo poslije njih”, govori Damir, te nastavlja: “Promijenili su se mnogi dijelovi grada. I ljudi. Neki su otišli u svijet, neki u sjećanje, ali njihova djeca su tu, kao i unuci. Tu su i zgrade, i mostovi, koji prkose kišama i decenijama.”

Kakve emocije budi u Vama lično ova publikacija?
– Vedre slike i tople pričice su nekako baš opuštajuće. Ljudi se druže, zabavljaju, razgovaraju, čine sve što ljudi i treba da rade u svojoj lijepoj svakodnevnici. Monografija zaviruje u svaki sarajevski kutak, strme čikme Kovača i Bistrika, dočarava širinu i ljepotu At Mejdana, svježinu borove šume na Trebeviću i brze vode Miljacke na Darivi, mirnoću i šapat vijekova u aleji, dok konji vuku fijaker ka Vrelu Bosne. Kao da čujete žamor čaršije što diše oko Sebilja, a samo kilometar niže i vedru gužvu i metež na Cirkus placu, parčetu grada gdje danas rame uz rame stoje dva nebodera. Skoro da možete dotaknuti te silne ljude dok zuje ulicama grada prije nekih stotinjak godina.

Koje se zanimljive priče kriju iza slika?
– Kao što imate grad na dlanu kada gledate s Kovača ili neke od tabija, tako i na ovim stranicama vidite sve. Listate sličice iz spomenara grada, recimo, iz njegovih tinejdžerskih dana i godina. Tu su svatovi na keju, u okićenom fijakeru, ženski i muški bazen na Bentbaši, dolazak cara Franje Josipa sa svojom svitom, jangije – požari na Baščaršiji, izletnici idu na Trebević u cik zore, odmaraju se na Vrelu Bosne, ili se zabavljaju sankajući se u Karolinentalu, današnjoj Lukavici.

Šta Vas je inspirisalo da djedove radove objedinite u monografiji?
– U godinama dok sam imao zadovoljstvo da se družim sa svojim djedom, Zvonimirom Dvornikovićem, uživao sam gledajući kako čovjek slika, nekad smo slikali i zajedno. Ali, bio sam mlad gledajući na akvarele kao na prizore lijepo posloženih boja. I to je bilo to. Tek kasnije sam postao svjestan dubine koju ove lijepe slike nose u sebi. Sve te silne figure na papiru, život koji nose u sebi i mjesta koja obilježavaju svojim prisustvom, lijepo su lice Sarajeva. Ono lice koje je Zvonimir slikao i želio da pokaže svima koji će te prizore vidjeti u decenijama koje dolaze.

Vaš djed je po profesiji bio sudija u Sarajevu. Šta je za njega značilo slikarstvo u privatnom životu?
– Strast, užitak i nezaobilazni, ne djelić, nego veliki, lavovski dio svakog njegovog dana. Med s limunovim sokom u fildžanu označavo je početak njegovih jutara, druženja s prijateljima i obiteljskih ručkova. Već u sumrak, kada mu je duša bila ispunjena, kist je započinjao svoj ples na papiru.

Da li je neko od potomaka krenuo njegovim putem?
– Moj otac je dobro i slikao i crtao. I sâm sam imao ‘mekanu ruku’ u školi, no kasnije su me neke druge zanimacije preokupirale, vjerovatno nisam imao dovoljno strpljenja da se družim s kistom.

Kako vidite budućnost monografije?
– Nakon promocija u Sarajevu, moja želja je da monografija s pratećom izložbom krene na svoja nova putovanja. Ljudima se slike dopadaju, to me izuzetno usrećuje. Volio bih da ih u nekoj bližoj budućnosti dožive također stanovnici drugih gradova i sredina, da osjete miris snijega u zraku kao i čvrstinu veza među različitim svijetom – svijetom koji uživa u životu, raduje se normalnim stvarima, voli da se veseli i spreman je da pomogne kada teški momenti naiđu.