Putovanje za nju nije godišnji odmor – 10 dana mora, 7 dana skijanja i nekoliko dana državnih praznika. To je način života, koji joj je donio nova iskustva i krasna poznanstva. Sa svakim putovanjem, Beograđanka Ksenija Bunjak, doktorica arhitektonskih nauka, planinarka, penjačica, veganka i veliki ljubitelj životinja, učila je, rasla i napredovala. Svoje spoznaje već neko vrijeme otkriva na inspirativnom Instagram nalogu Our life outdoor,inspirišući posebno roditelje da putuju sa svojim mališanima
“Roditeljima preporučujem odlazak s djecom u prirodu. Djeca se u prirodi najljepše igraju, te istovremeno uče. Bez bojazni krenite na lake pješačke ture po planinama, oko jezera, vodopada. Odaberite za početak poznate i lakše staze, koje su logistički dobro pozicionirane – da imate restoran u podnožju, da postoji domet i da se možete lako vratiti. Kada se dijete navikne, možete povećavati i težinu i vrijeme boravka u prirodi.”
Ksenija Bunjak je oduvijek voljela putovati. Dok se nekada fokusirala na upoznavanje arhitekture drugih kultura, privrženost prirodi nikada nije blijedila, pa se posljednih deset godina posvetila outdoor destinacijama, prije svega planinskim vrhovima i teže dostupnim prirodnim ljepotama.
Roditeljstvo u pokretu
U njenim koferima je stotine hiljada kilometara i oko 40 posjećenih zemalja.
“Kada bi se pređeni kilometri pretvorili u putanju, mislim da sam najmanje 5 puta obišla zemaljsku kuglu po ekvatoru”, kaže Ksenija.
Danas njenu putnu ekipu čine jednoipogodišnji sin Filip i suprug Vuk, trener sportskog penjanja, kojeg je upoznala upravo na penjanju. Nakon što ih je outdoor svijet putovanja i avantura zauvijek povezao, uslijedilo je najvažnije zajedničko putovanje – osnivanje porodice s prešutnim dogovorom da će se outdoor avanture nastaviti na najljepši način. Da je to tako, pokazuje i sinčić Filip, koji se silno obraduje svaki put kada vidi da se počinje spremati ruksak.
“Dolaskom djeteta sloboda putovanja neće nestati. Ne ograničava nas dijete u tome da posjetimo neku destinaciju, odemo na daleko putovanje, popnemo neki vrh, kampujemo u prirodi, nego nas samo ograničavaju strahovi roditelja zbog izlaska iz zone komfora doma, gdje nam se čini da sve držimo pod kontrolom. Međutim, rutina koju imate kod kuće, ne mora da se promijeni na putovanju. Dijete može drijemati kada inače drijema, dobiti obroke u vrijeme kada inače jede. Važno je djetetu pružiti iskustvo putovanja od najranijih dana, posebno kontakt s prirodom. U prirodi djeca brže razvijaju svoje motoričke i kognitivne sposobnosti, te uče kako da se najljepše igraju. Kroz njihove oči, i vi ćete putovanje doživjeti na potpuno drugačiji način. Zagovornik sam da je roditeljstvo u prirodi i pokretu lakše od roditeljstva isključivo vezanog za kuću”, govori Ksenija, čija porodica pokušava živjeti u harmoniji s prirodom.
“Ukoliko se s malom djecom ide u prirodu, potrebno je ponijeti mnogo vode, hranu uvijek za obrok-dva više, presvlaku, deblju jaknicu, kapu, šešir ili kačket u zavisnosti od doba godine, kao i zaštitu od sunca i insekata (birajte što prirodnije preparate). Kada je riječ o hrani, ukoliko je kraći boravak ili hladnije vrijeme, možete sami spremiti hranu i ponijeti. Za duže boravke u prirodi i toplije vrijeme, nosite gotovu hranu u teglicama. Za užine ponesite dosta voća – banane i jabuke su najzgodnije, ili energetske kuglice.”
“Iako mnogo vremena provodimo u prirodi, poslom smo vezani za grad, a život u gradu mnogo otežava želju da se u potpunosti okrenemo prirodi. Trudimo se koliko je u našoj moći da hrana koju nabavljamo bude lokalna i organska, da kola koristimo samo kada je nužno, da kupujemo prirodne kozmetičke preparate i da upotrebu plastike svedemo na minimum – počev od flaša za vodu, preko kutija za odlaganje hrane do dječijih igračaka, gdje plastika, nažalost, dominira. Kada smo u prirodi, pratimo moto ‘leave no footprint’, trudeći se da se naš boravak napolju što manje osjeti. Uvijek nosimo kesu kako za naše, tako i za tuđe smeće, koje skupljamo.”
Zeleni život
Kao stručnjakinja za energetsku efikasnost i održivost, koju je doktorirala na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, Ksenija pokušava pomoći ljudima da bolje razumiju svoju ulogu u očuvanju planete Zemlje i postizanju održivog života.
Projektu izgradnje ekoloških sela u Srbiji posvetila je značajan dio svoje naučne karijere i za njega se nikada nije prestala boriti.
“Glavna kočnica je činjenica da su sva pažnja i ekonomska energija usmjereni ka gradovima, čak ne ka svim, već Beogradu, koji se širi na često pogrešne i neodržive načine. Naravno, postoje projekti koji teže da to promijene, ali su u manjini. Ulaganje u ekološka sela svakako da košta neuporedivo manje od investicija ka gradovima, tim prije što osnovni element već postoji – sela su tu i brojna su. Tradicionalna sela već imaju sve predispozicije da se ožive u ekološka, jer su ona u svojoj srži upravo takva. Ulaganjem u sela stvorila bi se nova radna mjesta i rasteretili gradovi, što bi dovelo do unapređenja životne sredine na mnogo nivoa.”
Ksenija je prije desetak godina u Njemačkoj dobila nagradu Zeleni talenti. Iako je zeleni stil življenja ušao u svakodnevnu retoriku, za velike pomake presudnom smatra edukaciju, posebno djece, koju od malih nogu treba učiti da poštuju i čuvaju prirodu.
Upravo u roditeljstvu vidi i svoj najveći izazov: kako dijete naučiti da razumije okruženje, a da opet ostane zagovornik pravih vrijednosti.
Jedno je već sigurno, sin Filip je i dijete prirode, koju štiti svojim ručicama sakupljajući zajedno s roditeljima otpatke u prirodi i bacajući ih u kantu za smeće. Taj njegov osjećaj za prirodu i radoznalost s kojom po njoj korača, čini i Kseniju i Vuka još više ponosnim.
