Sarajevska adresa Maka Dizdara u srcu Baščaršije

Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova. Ti ne znaš da put od tebe do mene. Nije isto što i put. Od mene.

Sedamnaestog oktobra 1917. godine, u gradiću pod vedrim hercegovačkim suncem na obalama rijeke Bregave – Stocu, rodio se najveći bosanskohercegovački pjesnik 20. stoljeća koji je Bosnu i Hercegovinu definirao stećcima.

Makova hiža u Stocu

U njegovom rodnom gradu 2017. godine otvorena je Makova hiža, istinski dom njegovog lika i djela, ali i nauke i umjetnosti posvećene stećcima, srednjovjekovnim monolitima koji su ostavili tako dubog trag na njegovom djelu, i čiji se najpoznatiji primjerci nalaze upravo u neposrednoj okolini Stoca.

Upravo otvaranje Hiže je označilo simbolični povratak pjesnika u Stolac, grad u kojem se rodio i u kojem je odrastao, što je ostvarilo donekle njegovu vlastitu neispunjenu želju da posljednje godine života provede u gradu na Bregavi. Dobila je ime po Makovoj pjesmi Hiža u Milama koja je zapravo bila utočište za sve one koji su bili progonjeni, baš poput Maka, i koji su u njoj mogli naći prostor za sebe. Otkako je otvorena postala je nezaobilazna stanica svim ljubiteljima pjesnikovog lika i djela.

Iz Sarajeva na vječni put

U Stolac se, za života, nažalost više nije vraćao. Do svoje smrti, 14. jula 1971. godine, živio je u srcu Baščaršije, u Sarajevu. Na objektu nekadašnje IPC galerije danas stoji spomen-ploča s Makovim imenom koju je postavila Općina Stari Grad. Uprkos obećanjima najvećih državnih zvaničnika i borbi Fondacije Mak Dizdar, na tom prostoru nikada nije zaživjela ideja o otvaranju Makove hiže.

U Sarajevo je Mak stigao nakon završetka osnovne škole u Stocu. Maturirao je 1936. godine u sarajevskoj gimnaziji, a zatim prvom zbirkom (Vidopoljska noć) ušao u javni život. Kako je njegov stariji brat Hamid, pripadnik književnoga naraštaja profiliranoga zbornikom buntovnih stihova “Knjiga drugova” (1929) tada bio urednik sarajevskih novina i časopisa “Gajret”, i Mak je počeo za njih pisati. Nakon rata (1941-1945), dijelom provedenog u ilegali, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista “Oslobođenje” (1948-1951) i poduzeća Narodna prosvjeta (1951-1959), a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis “Život” sve do svoje smrti (1964-1971). U tom periodu počinje njegov puni stvaralački poetski period: pojavljuju se poeme Plivačica (1954) i Povratak (1958), zbirke Okrutnosti kruga (1960), Koljena za Madonu (1963), Minijature (1965), Kameni spavač (1966), izbor poezije Ostrva (1966), Poezija (1968), Modra rijeka (1971). Priredio je zbirku Stari bosanski tekstovi (1969). U Sarajevu se često družio i sa poznatim hrvatskim pjesnikom Tinom Ujevićem. Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka se ubrajaju u najznačajnije bosanskohercegovačke zbirke poezije prošlog stoljeća. Dobitnik je mnogih nagrada među kojima su Dvadesetsedmojulska nagrada BiH, Zmajeva nagrada i Zlatni vijenac Struških večeri poezije.