Satima se oblaci spremaju i kupe.
Vuneni, sasvim blizu gradu
kao haljine zagasite polako se vuku,
skoro na domaku ruku.
Uskoro ćemo biti u oblacima.
Sud, pošta i telegraf, kazalište i Hram
jesu kutije i sanduci nad kojim oblaci kuljaju.
Jedne jeseni, sjedeći u Pozorišnoj kavani na lijevoj obali rijeke Miljacke i posmatrajući lepezasto nanizane grandiozne austrougarske palače s druge strane rijeke, zapisao je ove stihove jedan od najboljih hrvatskih pjesnika ikada – Augustin Tin Ujević. Za svog života u Sarajevu ovaj pjesnik napisao je neke od najznačajnijih stihova iz svog bogatog pjesničkog opusa, kojim je utjecao na generacije brojnih sarajevskih pjesnika.
Rođen je u sunčanom Vrgorcu, u Dizdara kuli, 5. jula 1891. godine. S Vrgorca se, na škole, spustio do grada na obalama Jadranskog mora – Makarske, gdje završava osnovnu školu, zatim srednju u Splitu, a studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike završava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U tom periodu počinje i da piše, te objavljuje svoj prvi sonet “Za novim vidicima” u časopisu “Mlada Hrvatska”.
Lutao je svijetom – živio je još u Parizu, Londonu, Beogradu, pa tako i u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. I baš u periodu kada su sve njegove iluzije o idealnom jugoslovenstvu za kojeg je žrtvovao godine života bile slomljene, kada je proživljavao najveću životnu i stvaralačku krizu, na putu iz Beograda, preko Užica do svoje rodne Dalmacije gdje je planirao prezimiti, tog 15. novembra 1929. godine odlučio je ostati i upoznati egzotično Sarajevo, kojeg je tada prvi put i vidio. O njegovom dolasku u Sarajevo odmah su sutradan izvijestili u listu “Bosanska pošta” za kojeg se Tin fotografirao sa tradicionalnim bosanskim fesom.
Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju.
Tih je dana upoznao sarajevske kafane “Šadrvan” i “Volga”, te zaključio da Sarajevo živi noćnim životom kao Beograd. Nakon devet dana, nastavio je svoj put ka Dalmaciji u strahu od opake sarajevske zime kako je naveo u svom putopisu “Sto minareta”. Vratio se u njega iduće godine, tačnije 3. septembra, i ostao sedam godina.
Dolazak u Sarajevo bio je značajna prekretnica u njegovom stvaralaštvu, jer u njemu Tin doživljava duševnu transformaciju. Oslobodio se rezignacije i apatije iz prethodnog perioda, te je, kako je i zapisao, u Sarajevu doživio težnju za zdravljem i vedrinom, što se osjeti na njegovom djelu koje prelazi u zreliju fazu.
Doživljaj Sarajeva bit će samo doživljaj jednog tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet, zapisao je Tin.
Za Sarajevo su često pisali da je jedini grad koji je shvatio Tina, a on je za njega govorio da je najljepši grad u Evropi, iako nije uvijek pohvalno pisao o njemu. Za sedam godina života u njemu, napustio ga je samo nakratko dva puta – jednom je preko Romanije išao do Han Pijeska, a drugi put do Splita.
Kao i u brojnim drugim gradovima, ni u Sarajevu nije imao stalne adrese, već je živio u iznajmljenim i skromnim sobama. Njegova prva sarajevska adresa bila je u ulici Dugi Sokak broj 4, ispod sarajevske pivare, u kući koju mu je iznajmljivala Soja Popović. U toj kući je ostao do sredine maja 1934. godine, kada je kuća srušena, te se preselio u susjedstvo – u ulicu Nikole Pašića broj 9 kao podstanar Regine Nahmijas, gdje ostaje sve do svog odlaska u Split 4. novembra 1937. godine.
Nosio se čudno, hranio se po restoranima, a najviše vremena provodio je po kafanama. Kažu da mu je omiljeno sarajevsko mjesto bila bašta Pozorišne kavane (kod mosta Čobanija) odakle je imao pogled koji ga je inspirirao da napiše pjesmu “Most na Miljacki”. Osim u Pozorišnoj kavani, volio je sjediti i u kultnoj kafani “Kod Sameka”, koja je bila u vlasništvu Čeha Alfreda Sameka koji se sa roditeljima doselio u Sarajevo početkom 20. stoljeća, te pokrenuo malu gradsku pivnicu. U zadimljenoj prostoriji kafane koja je do početka 90-ih godina dvadesetog stoljeća bila omiljeno okupljalište pjesnika, pisaca, glumaca, novinara i simbol sarajevskog boemskog miljea, pjesnik je znao sjediti satima, te je u njoj napisao neke od svojih najznačajnijih pjesama. Sa sobom je, kažu, uvijek imao Larusseov rječnik i nije bilo pojma na francuskom kojeg on nije znao objasniti. U to se čak i više puta kladio! Kuće u kojoj se nalazila kafana danas više nema. Na fasadi zgrade preko puta postavljena je mesingana ploča kao spomen-obilježje da je tu nekada veliki pjesnik provodio svoje sarajevske dane.
Iako u Sarajevu nije imao stalnog zaposlenja, već je živio od skromnih književnih honorara, period života u ovom gradu za Tina je bio izuzetno plodonosan, u njemu je doživio stvaralački preporod, objavio dvije zbirke poezije “Ojađeno zvono” i “Auto na korzu” i neizmjerno je utjecao na kulturni život grada. U gradu se i danas čuva sjeća na njega u njegovoj bivšoj ulici, a pored toga, i ulica u kojoj se nalazi Dom policije iznad Velikog parka nosi njegovo ime.
U Sarajevu je ostao sve do 4. novembra 1937. godine, nakon čega je iznenada otputovao u Split. Iako je namjeravao, ostavivši u neotkazanom stanu u Sarajevu svoje neobjavljene rukopise, više se nikada nije vratio. Ostatak života proveo je u Splitu, a smrt je dočekao u Zagrebu gdje umire 12. novembra 1955. godine.
S. Hodžić, Furaj.ba
