“Ovogodišnje, jubilarno, izdanje Sarajevo Film Festivala, privodi se kraju. Festival koji slavi svoju 30. godišnjicu, postao je glavni događaj filmske industrije za balkansku regiju, a njegovi korijeni još uvijek definiraju njegov karakter”, piše ugledni The New York Times u tekstu “Festival nastao u ratnoj zoni i dalje napreduje”, priči posvećenoj najvećoj filmskoj manifestaciji u Bosni i Hercegovini i šire.
U tekstu NYT podsjeća na početke SFF-a koji je, kako navode, izrastao iz podzemnih projekcija tokom opsade grada.
“Od 1992. do 1996. godine srpske snage držale su pod opsadom grad Sarajevo, nemilosrdno ga bombardirajući i prekidajući opskrbu strujom, grijanjem, tekućom vodom i redovnom opskrbom hranom. Zbog snajperista koji su sjedili na obroncima i neprestanog granatiranja, izlazak van bio je čin opasan po život. Ipak, to su bili uvjeti u kojima je Sarajevo Film Festival zaživio. Slaveći svoju 30. godišnjicu, festival koji traje do petka, postao je glavni događaj filmske industrije za balkansku regiju. Ali njegovi korijeni još uvijek definiraju njegov karakter”, navodi se u tekstu.
U tekstu se dalje pojašnjava tok događaja nakon raspada bivše Jugoslavije, naglašavajući kako su se etničke napetosti u Bosni i Hercegovini produbile, što je dalje rezultiralo nasilnom nacionalističkom kampanjom koju su vodili bh. Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata. Kad je izbio rat u Sarajevu Mirsad Purivatra, osnivač festivala, živio je u podrumu s ostalim članovima, kako ih je nazvao, “punk” kolektiva — tipovima umjetnika koji su radili u pozorištu, muzici i filmu, od kojih su mnogi bili dio Akademije scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu.
“Nakon nekoliko mjeseci shvatili smo kako fizički preživjeti, ali onda smo se zapitali: ‘Kako ćemo psihički preživjeti?’”, rekao je Purivatra na kafi na trgu u centru Sarajeva. Purivatra i njegovi suradnici počeli su priređivati performanse u podrumu i pozivati umjetnike da naprave instalacije u podzemnim prolazima kojima su se Sarajlije kretale gradom.
Na kraju je glas o njihovim naporima došao do međunarodnih medija, što je inspiriralo pisce i umjetnike izvan BiH da posjete Sarajevo i podignu svijest o stanju grada kroz djela kulturne solidarnosti. Susan Sontag je naprimjer s bh. glumcima i teatrolozima oživjela predstavu “Čekajući Godoa” pod svjetlom svijeća.
Logistika stvaranja kina bez struje činila se nemogućom, ali je Purivatra prenio želju Sontag i njenom sinu Davidu Reiffu — dvoje najvažnijih saveznika opkoljene umjetničke zajednice — koji su zatim o tom pitanju razgovarali s vojnicima iz misije Ujedinjenih naroda, koja je dostavljala humanitarnu pomoć u to ratno doba. Nekoliko sedmica kasnije, “dva tipa su nam pokucala na vrata s generatorom i pedeset litara benzina”, prisjetio se Purivatra.
U početku su organizatori jednom sedmično prikazivali VHS kasete iz arhiva Akademije scenskih umjetnosti. Ali kako je vrijeme prolazilo i njihova međunarodna mreža rasla, program u njihovom otrcanom kinu – ulaznica: jedna cigareta – postajao je sve impresivniji. Redatelj Phil Alden Robinson (“Polje snova”) stigao je u sklopu humanitarne misije s kutijom punom filmova Universala; Alfonso Cuarón donio je svoj najnoviji film “Mala princeza” (1995), a francuski redatelj Leos Carax (“Annette”) došao je s 35-mm otiscima njegovih radova, piše New York Times.
Raspored pregleda povećan je na jednom dnevno; filmovi bi počinjali u 18 sati. tako da sudionici mogu stići kući prije policijskog sata koji je počinjao u 22 h. Uz pomoć UN-a i Armije BiH, teški filmski koluti prevezeni su u grad podzemnim kanalima koji su korišteni za dovoz osnovnih namirnica.
Dok su druge nezavisne grupe po Sarajevu također organizirale projekcije i nastupe, Purivatrin kolektiv je namjeravao stvoriti legitiman festival i postati “dio svijeta kakav treba biti, s pravim projektorima i tehničkim profesionalizmom”, rekao je Purivatra. “To je bio naš oblik otpora“.
Kada su bile projekcije prvog festivala, opsada je još bila u jeku, pa su se održavale u velikoj, dobro zaštićenoj, bivšoj, sinagogi danas poznatoj kao Bosanski kulturni centar.
Jasmila Žbanić, čiji je dugometražni film “Quo Vadis, Aida?” nominiran za Oscara. (2020) govori o genocidu u Srebrenici, gradu istočno od Sarajeva, u to je vrijeme bio student filma na Akademiji scenskih umjetnosti. Škola se suočila sa zatvaranjima i ozbiljnim prekidima, ali je uspjela nastaviti s nastavom. “Svugdje su se institucije borile za ponovno otvaranje”, rekla je Žbanić u razgovoru.
Studenti filma poput Žbanić pronašli su slamku spasa u gradskom podzemnom kinu.
“Sjećam se da sam prisustvovala jednoj od projekcija u podrumu – čak je i ljeti tamo dolje uvijek bilo jako hladno. Gledali smo ‘Djevojku iz fabrike šibica’ Akija Kaurismakija”, rekla je Žbanić.
VHS kopiju filma poslali su programeri Međunarodnog filmskog festivala u Berlinu. Kad je godinama kasnije Žbanić zamoljena da na istom festivalu predstavi formativni film, njen je izbor bio očit. “Taj film, odluka da ga pošaljem i prikažem, promijenili su mi život”, rekla je.
Žbanić je još bila na akademiji kada je Sarajevo Film Festival pokrenuo svoje prvo izdanje i odmah se prijavila za volontiranje.
“Cijela se stvar isprva činila kao jedan veliki porodični projekt”, objasnila je Žbanić, dodajući da su u prvim godinama festivala ona i drugi volonteri pomagali stranim novinarima pronaći smještaj kod lokalnih domaćina. Kasnije je Žbanić kratko radila kao jedna od programerki festivala prije nego što se posvetila snimanju filmova.
Festival je bio “simbol onoga kako regija može i treba izgledati”, naglasila je Žbanić, jer su tokom manifestacije ljudi “rado sarađivali i gradili nešto lijepo”.
“Ali ostatak godine je vrlo drugačije – vrlo uznemirujuće – jer imamo te političare koji su svoje karijere izgradili na podjelama i sukobima“, dodaje Žbanić.
Iako festival još uvijek nema infrastrukturu i finansiranje kao stariji i veći regionalni festivali u Hrvatskoj i Srbiji, on je “rastao i transformirao se mnogo brže, jer njegove organizatore ne zanimaju propaganda ili nacionalističke koncepcije bosanske kulture”, dodala je.
Jovan Marjanović, sadašnji direktor Sarajevo Film Festivala, počeo je raditi za organizaciju prije više od 20 godina.
“30. je godišnjica, pa se očito trebamo osvrnuti unazad, ali to je uvijek bio dio DNK festivala“, rekao je Marjanović, ukazujući na dugotrajnu sekciju pod nazivom “Suočavanje s prošlošću” koja ističe filmove koji se bave pitanjima ne samo povijesti bivše Jugoslavije, ali i nedavnim previranjima u mjestima poput Libanona i okupiranih palestinskih teritorija.
“Kada je festival tek počeo, radilo se o rekonstrukciji – o skretanju pozornosti na znamenitosti koje još uvijek služe svrsi i trebaju se ponovno izgraditi”, rekao je Marjanović. “Ali sada smo završili s obnovom ratom uništenih zgrada”, dodao je.
“Radi se o novim talentima. Nova energija. Želimo gledati u budućnost”.
