Na popularnoj Facebook grupi “Bosna i Hercegovina – foto enciklopedija” osvanula je zanimljiva objava o kompoziciji za čuveni ples valcer za koju je malo ko čuo.
“Najpoznatiji valcer na svijetu je svakako ‘Na lijepom plavom Dunavu’, kompozitora Johanna Straussa mlađeg, no malo je poznato da postoji valcer ‘Na lijepoj zelenoj Neretvi’ čiji je autor manje poznati češki kompozitor i dirigent Karel Komzak mlađi.
Nakon muzičkog obrazovanja na praškom konzervatoriju, Komzak u Beču dobiva priliku voditi orkestar 84. pješačke pukovnije. Godine 1892. orkestar je premješten u Mostar i tako se Komzak susreo sa Neretvom. Rado je šetao uz rijeku, bio je očaran njenim tokom i često je spuštao ruku u vodu kao da Neretvu moli za ples. Svoje oduševljenje pretočio je 1896. godine u valcer Na lijepoj zelenoj Neretvi ili u originalu An der schönen grünen Narenta. Tako je Neretva, 29 godina nakon čuvenog Straussovog valcera posvećenog Dunavu, također dobila svoj valcer. Komzak je 1905. godine tragično poginuo na željezničkoj stanici u Badenu, a kasnije je sahranjen u Beču na Centralnom groblju (Wiener Zentralfriedhof). Iznad njegovog groba nalazi se spomenik koji prikazuje kompozitora sa dirigentskom palicom u ruci”.
Uživajte ploveći po Neretvi uz zvuke valcera”, naveo je moderator grupe.
Zanosni okreti u koracima valcera donijeli su intimno zadovoljstvo u svečane balske dvorane, koje su i dan-danas popularne. I Johann Strauß Stariji (1804-1849), koji je sa svoje 152 takve uspjele kompozicije utemeljio prevlast valcera, svirao je taj zanosni ples sa svojim orkestrom od Beča do Londona. „Smijem li zamoliti za ples?“ najljepši je poziv pri dugoj balskoj noći zbog kojeg srce uvijek brže zaigra. Kada dame biraju (dame mole gospodu za ples) i muškarci saznaju kakav je to osjećaj biti odabran.
Valcer kao ples parova ponajprije je iritirao i nudio povod za moralni gnjev. Bečki kongres (1814/15), koji je u Beču sazvan za stvaranje novog poretka u Evropi nakon Napoleonovih vojnih pohoda, proglasio je valcer uglađenim plesom. Politički je posao bio u toliko velikoj mjeri popraćen balovima, da je nastala poznata izreka „Kongres pleše!“. Ono što se prilikom kongresa plesalo, postalo je naposljetku važnije od bilo koje odluke donesene na samom kongresu: Bečki valcer odabran je za kralja plesova.
