Kultni partizanski film “Valter brani Sarajevo“, koji je većina nas gledala barem jednom, ima scenu, po mnogima najupečatljiviju, kada zanatlije Baščaršije istovremenim kuckanjem o bakrene predmete stvaraju buku u znak solidarnosti i doprinosa borbe protiv fašizma.
Zanati su se u Bosni i Hercegovini snažno razvili dolaskom Osmanlija, kada je sarajevska Čaršija brojala čak 81 vrstu zanatske proizvodnje. Zbog velikog broja dućana, obrtnici su se grupisali prema vrsti posla, pa su nastajale ulice koje i danas nose njihova imena: Sarači, Kovači, Kazandžiluk, Bravadžiluk, Kujundžiluk. Čaršija je bila živi organizam u kojem je svaki zanat imao svoje mjesto, pravila i ugled.
Kazandžije i sarači – čuvari tradicije
Među najprepoznatljivijim zanatima ostao je kazandžijski. U Kazandžiluku, jednoj od najatraktivnijih zona Baščaršije, izrađuju se predmeti od bakra – ibrici, džezve, tacne i raznovrsno posuđe. Za izradu jedne bakrene džezve potreban je cijeli dan rada. U procesu se koriste bakar, kalaj, olovo i nišador. Ovaj posao zahtijeva preciznu koordinaciju pokreta, jasnu viziju oblika i veliku emocionalnu stabilnost.
Kazandžijski zanat obilježio je i porodicu Spaho. Mehmed Spaho, jedan od najznačajnijih bosanskih političara, potekao je iz te porodice, a prilikom osnivanja Trgovačko-obrtničke komore u Sarajevu izabran je za njenog sekretara, što govori o društvenom značaju koji su zanati nekada imali.
Sarači su nekada imali oko 30 dućana u istoimenoj ulici. Radili su s kožom, a danas se uglavnom bave izradom kožne galanterije i popravkama. Ipak, i dalje se mogu pronaći tradicionalni proizvodi poput zembilja, nanula i papuča, kao podsjetnik na vrijeme kada je svaki predmet imao svoju priču i ručni pečat majstora.
Zanati između prošlosti i sadašnjosti
Danas je zanatlija znatno manje nego nekada. Iako ovaj posao više ne donosi bogatstvo kao u prošlim vremenima, mnogi će reći da se od poštenog rada i dalje može solidno živjeti. Nekada su najimućnije porodice bile upravo one koje su se bavile proizvodnjom. Porodica Despić, čija je kuća na Obali Kulina bana danas nacionalni spomenik, bavila se krznarskim zanatom, a u njihovom domu je otvoreno i prvo domaće pozorište u Bosni i Hercegovini. Legende kažu da su Despići jeli zlatnom kašikom.
Nazivi mnogih zanata potiču iz perzijskog, turskog i arapskog jezika: aščije (kuhari), ekmeščije (pekari), zildžije (zvonari), tabaci (kožari), bičakčije (nožari), halvadžije (poslastičari), nakaši (moleri), tahmiščije (kahvari), muvekiti (meteorolozi), abadžije (krojači). Zanat je najčešće bio nasljedan – prenosio se s oca na sina, čuvajući znanje kroz generacije.
Mnogi zanati danas su nestali. Terzije, koje su šile anterije, gunjiće, ječerme, džamadane, mintane, misarabe, tozluke, jeleke i šalvare, gotovo da više ne postoje. Ipak, ono što je ostalo i dalje svjedoči o vremenu kada se sve proizvodilo ručno – od sećija i ćilima do odjeće i nakita i kućnog pribora.
