Kad iz čaršije pješke idem prema Vratniku, obično to činim ulicom Širokac. Imaju još dvije ceste u tom pravcu, jedna je Ploča gdje se odvija frekventan saobraćaj, a druga Jekovac, sa rijetkim vozilima.
Kojom god da prolaziš, srest ćeš ponekog poznatog jer si se davno odselio u drugi dio grada ili negdje drugo pa si se malo otuđio.
Nakon izlaska iz njih na plato Mejdana, umoran i žedan poželjet ćeš se okrijepiti kahvom i sokom. Odmah te dočeka kuća u kojoj je u prizemlju kafana Bratstvo. Tu je nekada bilo KUD “Bratstvo”.
Ispred kafane je postavljeno četiri stola sa po tri stolice, svi gosti gledaju na Mejdan, žilu kucavicu. Gledaju stare kestenove uz desnu stranu saobračajnice. Vide Vratničane snabdijevaju se u trgovinama. Uglavnom mali dućani, kao za prvu priliku kupovine. Ipak veća snabdijevanja su autom iz čaršije.
Kafana je poznata i po Hasagi, čovjeku koji je godinama radio tu kao ugostitelj.
I ostali ugostiteljski objekti su poznati po njihovim domaćinima.
Uvijek sa govorilo među rajom.
– Hoćemo li u Muše, Salema, Hamane, Rapke… na kafu.
Tu se sjedi vani kad je lijepo vrijeme, ako je kiša i hladno unutra i viri kroz pendžere.
Ugledaš nekog, izađeš i pozdraviš se, popričaš kratko ili poznanika pozoveš na kafu.
U njoj si kao u svojoj kući, uglavnom poznaješ stalne goste i oni tebe. Stvori se ahbabski i komšijski odnos, diše se jednom dušom.
Možeš popiti jednu džezvu kahve u dva fildžana, za dvoje ako će manje piti, to je jedna su dva, pa jedna su tri…
Džezve su manje i veće.
Kad dođe veće društvo, upita konobar koliko kafa. Jedan od njih uzvikne, “broji glave, peci kahve”, radi šale.
U kafani Bratstvo ili kod Hasage uvijek su stariji sjedili u desnoj strani, a mladi u lijevoj strani kafane.
Nekad se tu čitalo “Oslobođenje” na drvenom držaću, format je bio duplo veći nego danas.
I tada,1970-ih godina, bistrila se politika, raspredale među starijim čitaocima razne teme koje su nudile novine. Jedna od tema je bila Palestina, gdje se spominjali sukobi Jahudija i Arapa.
Mlađi su poštivali starije, a ovima nije smetala mladost i smijeh.
Sjećam se kao osnovac da se nekada iznad te kafane na fasadi kuće postavljalo bijelo platno, kao veliki ekran i prikazivali filmovi:
Hanka, i filmovi iz drugog svjetskog rata, Šolaja, Kozara….
Vratničani su stajali na Mejdanu i gledali, ili sa otvorenih prozora kuća.
Tu ispred kafane su se postavljale bine za razne govore u povodu sjećanja na neke bitne istorijske datume.
Na njima su se održavale smotre folklora i koncerti narodne muzike. Pjevali su najpoznatiji pjevači sevdaha koje je narod volio gledati i slušati.
“Vratnik pjeva nikad ne tuguje,
Sarajevom pjesma odjekuje,
Ja miline kad s Vratnik Mejdana
Pusta mladost prođe raspjevana”
Stari grad Vratnik
