Zimske slike Stoca

“Gradovi su kao ljudi. Stari često imaju karakter, dok su novi zamjenljivi”, rekao je svojevremeno Wallace Stegner, američki romanopisac.

Tekst i slike: Elma Zećo

Iz lične perspektive…

Dok je tata bio živ, sjedio bi na prostranoj terasi porodične kuće posmatrajući grad iz podnožja njegovog starog dijela koji nosi duhove rimske, osmanske i austrougarske prošlosti. U pravcu njegovog pogleda pružala su se okolna brda, borovi i laganom sivom bojom obavijeni kamenjar na kojem obitavaju biljčice koje svojim životima prkose i vrelom suncu i hladnim vjetrovima. Bilo mi je simpatično čuti ga kako govori da uživa u takvom pejzažu. Jer, zaboga, zar je to uopšte pejzaž…

Davno sam otišla iz Stoca. Dolazeći povremeno u godinama iza rata jednom prilikom uhvatim sebe putujući s tatom starim putem prema Neumu kako po najvećem ćelopeku otvaram prozor izbacujući glavu vani kako bih uživala u pogledu na dinarike, smokve, prirodne ograde od kamena koje su obrubljivale uski put kojim smo se kretali. Da ne kažem da sam čak u tim trenucima pomišljala kako je to idealan kraj za snimanje muzičkih spotova! Genetika je proradila. Godio mi je miris rastinja koje jako sunce nije uspijevalo natjerati da škilji. Djelovalo je stameno i lepršavo kao da ima sve, kao da nije nimalo žedno, iako baš tu ljeti rijeko kada padne kiša. Prepoznah negdje tu i sebe. Kako se pravim da je sve uredu i kada ništa nije uredu.

U Stolac su se Stočani vratili jer su htjeli. Nije baš da su pri tome bili podržavani. Mnogi su, poput mog oca, mogli živjeti negdje drugo. I van BiH. Ali nisu htjeli. Jer Stolac je njima nezamjenjiv, iako u njemu ništa više nije kao prije. Samo zrak isto miriše, nebo je podjednako plavo i rijeka Bregava i dalje teče u istom pravcu. To nijedna ljudska sila nije mogla promijeniti.

Stolac tokom jedne godine proživi više različitih života. Vrtovi grada posebno procvjetaju ljeti. Ljudi pristižu sa svih strana, dok im sa stećaka na Radimlji mašu preci svojim pravednim rukama vjernosti i odanosti zemlji.

Već zimi na Stolac se spušta tišina. No, ne čini ga to manje zanimljivim, niti to znači da je nestao na neko vrijeme. I dalje je tu, samo se poput mjeseca i zvijezda kreće nečujno. Dok jednog dana ponovo ne zasja…