Husein-kapetan Gradaščević, poznat i kao Zmaj od Bosne, jedan je od najuglednijih ličnosti bosanskohercegovačke historije i narodni junak Bosne i Hercegovine.
Rođen je u begovskoj porodici 1802. godine, i veoma rano je ostao bez roditelja. Mlad je došao na čelo gradačačke kapetanije, sa 19 godina (1821), nakon smrti brata Murata. Iako mlad, nije mu dugo trebalo da razvije reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, pa da tako postane i jedna od najpopularnijih osoba u državi. Tako je već sa 29 godina izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju.
Borba za autonomiju
U kasnim dvadesetim godinama 19. stoljeća, osmanski sultan Mahmud II je uveo reforme i ukinuo janjičarske odrede što je dovelo do velikih negodovanja u Bosni. Početkom tridesetih godina 20. stoljeća u Bosni je održano nekoliko sastanaka na kojima se tražilo obustavljanje uvođenja nizami-džihada (nove vojske, uniforme i načina uvježbavanja), te se tražilo ukidanje bosanskog namjesništva i uvođenje autonomije. Stoga je Gradaščević 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli, a njegov novi status ozvaničen je tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije u Sarajevu prisutni su položili zakletvu na Kur’anu da će biti odani Huseinu-kapetanu i da neće odustati makar propali ili umrli. Gradaščević u tom periodu nije bio samo vrhovni zapovjednik, već i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud i preselio centralnu vlast Bosne u Travnik, čime je nekadašnji verzirski grad na neki način postao glavni grad pobunjene Bosne. Ključna borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Pred kraj bitke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića s leđa napale vojsku koju je predvodio Gradaščević. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo, nakon čega je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen.
Ilustracija posljednje bitke Huseina-kapetana Gradaščevića
Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji. Nakon nekoliko dana pregovora, krenuo je prema Austriji gdje je očekivao da će biti tretiran kao bosanski vezir, a bio je pritvoren gotovo mjesec dana. Krajem 1832. godine pristao je da se vrati na osmansku teritoriju, ali mu je uvjetovano da ne smije kročiti u Bosnu, te je otputovao u Beograd, a nakon toga i u Istanbul gdje je preminuo 17. augusta 1834. godine. Husein Gradaščević je bio živa legenda u vremenu u kojem je živio. Po svojoj smrti postao je “legenda bosanskog ponosa”. Među Bošnjacima je bila poznata izreka da “godinama nakon njegove smrti niko u našem narodu ne bi mogao čuti njegovo ime a da ne pusti suzu.”
Šta je uradio za rodni Gradačac
Tokom vladavine Huseina-kapetana Gradačac je proširio svoj status kao jedna od najprosperitetnijih kapetanija u Bosni. Prvi i najvažniji građevinski poduhvat je Gradačačka tvrđava, koja je postojala i ranije, ali koju je Husein-kapetan renovirao i dogradio, a kula se i danas zove kula Zmaja od Bosne. Unutar zidina tvrđave dao je sagraditi sahat-kulu 1824. godine, a nekih pedesetak metara van gradskih zidina nalazi se njegov najveći arhitektonski doprinos – džamija Husejnija, izgrađena 1826. godine. Odobrio je i gradnje crkava u okolini Gradačca: katoličke škole izgrađene u selu Tolisa 1823. godine, a onda i crkve koja je mogla primiti 1.500 ljudi. Izgrađene su i još dvije katoličke crkve pod njegovim odobrenjem u selima Dubrave i Garevac, dok je pravoslavna crkva izgrađena u seocetu Obudovac.
Gradačac – Grad Zmaja od Bosne | Furaj.ba
Ovdje ima svega, od građevina koje nose najveća obilježja kulturno-historijskih vrijednosti do voćarskih pejzaža i ljekovitih termalnih voda. U sjeveroistočnom dijelu BiH, između obronaka planina Majevice i Trebave, nastao je Gradačac, koji se kao župa prvi put spominje 1302., a naselje Gradac 1465. godine.
