Zuko Džumhur: Grad zelene brade

    Zuko Džumhur: Grad zelene brade

    Davno je pojeo svoje posljednje kapetanske čakšire s lampasima.
    Jutros mu pred otvorenim gradskim kapijama presvisnu nekoliko
    posljednjih vojnika žutih kao takiše.

    Autor: Zuko Džumhur, putopisac, slikar, karikaturist, filmski i televizijski scenarist, pozorišni scenograf i kostimograf, likovni kritičar

    (…rodio se bezimen, nekršten, neturčen… kao pastirska varda na
    obali zelene rijeke čudnog romanskog imena… hiljadu četiri stotine četrdeset četvrte prvi put ga pomenuše na dnu stare povelje; Počitelj – tvrdi grad na Neretvi… čuvala ga je mađarska posada, jedna kula i jedan ugarsko-hrvatski kralj…)

    Jeza je prošla rebrima dotrajalih kostura starih čardaka i bastiona i procvala u izlokanoj kaldrmi njegovih mrtvih sokaka.

    (…dvadeset sedam godina utvrđivanja, dubrovačkih zlatnika, Matije Korvina i mađarskih oklopnika… nadživi sijedog Hercega Stjepana… završi svoju hrišćansku biografiju i predade se humskom vojvodi i arnautskim čaušima poslije kratke opsade… zadrža staro ime i dobi novi čin…)

    U tamnom viru Neretve pod vrbama udavio je odavno obje kazaljke sa crnog brojčanika svoje stare sahat-kule. Potonule su brzo i lahko, kao dvije odsječene ruke vremena.

    (…) mijenjao je zastave, posade i molitve na svojim kulama… zavijao čalme i turbane, vodio vojske, dizao bedeme, hareme i šedrvane… opasavao se tabijama, topovima, kumbarama, kapetanskim dimiskijama i tepsijama baklava i pilava… zidao dizdarske konake… i stajao prema Gabeli i Veneciji na mrtvoj straži jedne mrtve carevine… general Filipović prođe Bosnom… Jovanović – Hercegovinom…)

    Za šaku groša prestajao je posljednje dane pred “Cajsovim sočivima” i “Kodacima”, žalostan i smiješan kao albanski knez Viljem od Vida u nekom češkom cirkusu.

    (…služio je be-ha regimente… dvorio feldvebelske švalerke što su po Hercegovini sadile grincajg, kuhale ajpren-supe i pržile uštipke po žandarmskim kasarnama i od Metaljke do Domanovića… pisale
    anzihtskarte sa “domaćim krajobrazima u boji i nakladi St. Kugli” –
    “Grüs aus Čapljina…” i čitale nabožne obiteljske tjednike… četrdeset berićetnih svih svetih godina valcera, lapaloma, malih i velikih misa, naizmjenično – od korotnog povratka Maksimilijanovog admiralskog broda “Navare” iz Meksika i od melodrame u Majerlingu, do pucnjave na Latinskoj ćupriji i “gnusnog umorstva nadvojvodskog para u Sarajevu…”)

    Sada mu u baštama srušenih starih hamama vehnu posljednje
    djevojke “s ibrikom u ruci”… pune mladeža, viklera i sevdaha.
    Utopio se za mnom u crnom viru nabujale bogumilske rijeke –
    suvišan i smiješan!
    U pocijepanoj anteriji zaboravljenih starih kapetana – sakat i
    gladan!
    Pod jorganom trešnjevog behara – mrk i dotrajao!…
    I ovog proljeća na mrtvoj straži mrtvih carevina…
    Gologlav.
    Goloruk.
    Golokrak.
    Gologuz.