Amela Hubjer Hatić: Jednom novinarka, uvijek novinarka

    Amela Hubjer Hatić: Jednom novinarka, uvijek novinarka

    Glavna urednica programa TVSA, novinarski posao obavlja s istim žarom i entuzijazmom kao i prije 20 godina

    Ove godine je Televizija Sarajevo proslavila 20 godina postojanja. Ovaj jubilej bio je jedan od povoda za razgovor s glavnom urednicom programa TVSA, Amelom Hubjer Hatić. Do funkcije na kojoj je danas, Amela je obavljala poslove novinara, reportera, urednice Jutarnjeg programa, revijalno-mozaičnih i specijalnih programa, te Redakcije revijalno-zabavnog i kulturno-umjetničkog programa.

    Od samog formiranja, pa do danas dio ste tima TVSA. Kako to da ste toliko godine ostali vjerni ovoj televizijskoj stanici?

    – Obično se kaže da prva ljubav zaborava nema, tako je sa mnom i TVSA. Povezanost s TVSA uspostavljena je od prvog dana. Sve vrijeme rata provela sam s porodicom u Sarajevu i logični koraci su bili audicija 1998., te početak rada na TVSA. Volim Sarajevo, BiH i bosanski narod, a moja TVSA je sarajevska, ali i bosanska, za svu raju.

    Kolika je važnost kantonalne televizije za građane?

    – Građanima treba televizijska stanica poput naše, jer mi smo servis građana. Naš koncept je od lokalnog, ka globalnom. To je naša komparativna prednost u odnosu na ostale televizijske kuće.

    Kako gledate na Vaše novinarske početke, kako je bilo u to vrijeme baviti se novinarstvom?

    – Počela sam na popularnom Radio-Sarajevu 202. Bili su to divni dani učenja, istraživanja i poštovanja. Na sve nas taj period na radiju ostavio je dubok pečat i odredio nas kao novinare. Neprocjenjiva škola! Audicija i početak rada na TVSA je sasvim druga dimenzija rada u elektronskom mediju. Bilo je lijepo, puno entuzijazma, izgaranja u želji da se uradi najbolje što može, da se nauči sve što je dostupno za naučiti. Televizija je timski rad, jedni bez drugih ne mogu; novinari, snimatelji, montažeri… Njihov rad je utkan u krajnji proizvod. I, nije bilo radnog vremena, niko ga nije ni spominjao.

    A kako je danas baviti se novinarstvom?

    – Jednom novinar, uvijek novinar. Isti žar i entuzijazam osjećam i danas, uz dodatak dugogodišnjeg iskustva. Mislim da je to dobra formula, pa još kada dodate napredak u tehnologiji, brzinu kojom možete plasirati informacije i realizovati emisije, samo nebo je granica. No nažalost, uz sve navedeno, moram kazati da je iz godine u godinu sve teže profesionalno obavljati novinarski posao. Politika se duboko uplela u sve segmente života, pa tako i u novinarstvo.

    Vi ste se specijalizirali za urednicu revijalno-mozaičnih programa na WOA u Missouriju. Kakva iskustva nosite iz Missourija?

    – Iskustva s najstarijeg univerziteta za novinare na svijetu su neprocjenjiva, kao i praksa koju smo stjecali na uglednim TV stanicama poput NBC, FOX NEWS, ABC, WOA… Sve to mi je pomoglo da unaprijedim emisije i programe na TVSA, koje i danas uređujem.

    Obavljali ste do sada poslove novinara, reportera, urednice i radili ste na mnogo različitih projekata. Gdje se najbolje pronalazite?

    – Novi projekti su moj najveći izazov. Pokretanje novih emisija koje imaju za cilj educirati, zabaviti i oraspoložiti gledatelje TVSA. Volim snimati reportaže o mjestima, ljudima, običajima, volim kreirati zabavne sadržaje. Sve ono što može pozitivno utjecati na gledatelje. Ne volim kada moram saopćiti tužnu informaciju. Trenutno, moj posao je glavna urednica programa TVSA i to je do sada moj najveći izazov.

    Sigurno je bilo i teških momenata. Televizija je stresan medij, a s obzirom na to da ste Vi zadržali vedar duh, šta je recept za borbu protiv stresa i loših dana?

    – Zdrava i sretna porodica, prije svega. Čaša je uvijek do pola puna, a ne prazna. Always look at the bright side of life – pjevali su Pajtonovci. To je moj životni moto. Suprug me naučio da i u najtežim momentima, kojih je bilo i previše, uvijek gledam samo naprijed. U krajnjoj liniji, sve je do gena. Rođena sam takva, to je ta japija (smijeh).

    Šta je najljepše što ste kroz bavljenje novinarstvom doživjeli?

    – Osjećaj da sam kod gledatelja izazvala sreću i zadovoljstvo onim što radim, stekla sam zavidan broj poznanika, rodila su se brojna prijateljstva, upoznala sam ljude koje ne bih upoznala da mi to, upravo ovaj posao nije omogućio… To je za mene veliko bogatstvo. Nekada me pozitivno iznenadi kada u zemljama regiona neko prozove moje ime i kaže ”teta Amela s TVSA”. Volim tu bliskost koju imam s gledateljima. 18 godina “dobro jutro” uz osmijeh mojim Sarajlijama, a i Željovcima posebno, (smijeh) meni je činilo zadovoljstvo.

    Kako provodite svoje slobodno vrijeme?

    – Najviše s porodicom. Djeca su već odrasla, ali kao i svaka majka, volim da im se suprug i ja ”nađemo pri ruci”. Najviše uživam kada smo na okupu. Imam i dva psa, koje ne bih dala za sve blago svijeta. Oni su nam velika razbibriga. Volim pročitati dobru knjigu, najviše se vraćam ruskim klasicima. Kada sam u prilici odem na Bjelašnicu i Igman. Volim te planine još od Olimpijade.

    Sudeći po fotografijama na društvenim mrežama, mnogo volite putovanja. U kojoj fazi putovanja najviše uživate?

    – U prvoj fazi; iščekivanje i odlazak – to je najljepše. Volim odlaziti, ali i vraćati se u svoje Sarajevo.

    Koje putovanje Vam je ostalo u posebnom sjećanju i zašto?

    – Definitivno Egipat! Ostaci te drevne civilizacije, kulturno naslijeđe, fantastična Giza, Asuan, Nil, ljubaznost ljudi, ljepota Sahare, Nubijci i njihovi običaji, šarenilo začina i finih delicija na nubijskoj pijaci, pijaca na Nilu, grobnice faraona, hram kraljice Hatšepsut, Karnak, Kairo…, mogla bih nabrajati u nedogled. Egipat treba doživjeti i to vozeći se brodom po Nilu!

    Često putujete i po BiH, šta biste preporučili nekome ko prvi put dolazi u našu zemlju?

    – Da ostane malo duže u BiH, kako bi vidio što više od njene ljepote. Naša domovina je prelijepa zemlja s još ljepšim narodom. Obavezno treba da vidi naše rijeke, planine, jezera i more. To nigdje u svijetu, kao u Bosni nema. Da se napije vode s Baščaršije, te da ovdje ostane, kao i mnogi koji su se prije njega te iste vode napili. U Bosni i Hercegovini, ima mjesta za sve dobronamjerne ljude…

    Autor: Samila Ivković