Evlija Čelebija o Sarajevu: Krasan mali grad od četiri stotine koraka
Poznati turski putopisac Evlija Čelebija rođen je u Istanbulu 25. marta 1611, a umro je 1679. godine.
Četrdeset godina je putovao po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. Na svome putu, posjetio je iz Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Čelebija će iz Velikog Varadina (Rumunija) put Bosne krenuti u društvu Kose Ali-paše, vrhovnog serdara Osmanlija u pohodu protiv Varada 1660. godine. Pratit će ih tri hiljade vojnika, teški tovar i sedam stotina kola blaga. Preko Beograda i sela Zavije, potom Valjeva, Čelebija će stići i u Srebrenicu za čije stanovnike kaže da su prijatelji stranaca.
Odatle će, preko dva hana i Glasinca, stići u „Šeher i grad Sarajevo“ gdje su Osmanlije na mjestu gdje je sad Careva džamija podigli veliki dvor (saraj) po kojem će Sarajevo i dobiti ime (Saray-ovasi, polje ispred dvora): „A kako je, opet, velikoj rijeci ime Bosna to je ime rijeke spojeno s imenom šehera, pa se on naziva Bosna-Saraj.“
Čelebija navodi kako su u Sarajevu uz dizdara bili još i muftija, predstavnici šerifa i Portinih spahija, pokrajinski arhivar, alajbeg, ceribaša, juzbaša, šerijatski sudac, aga janjičar budimskog kola, carinski povjerenik, građevinski nadzornik, gradski subaša, povjerenik za harač…
U njegovim očima Sarajevo je krasan, malen grad površine četiri stotine koraka) sazidan od kamena na jednom visokom brdu, koji izgleda kao bijelo zrno bisera. Na sjeveru hendek (opkop s vodom oko odbrambenih zidova), na jugu „provalija kao pakao, duboka za dva minareta“. S te je strane tvrđava uništena, ali se Sarajevu, s te strane, nije moglo nauditi. Ipak, drugi dijelovi tvrđave, ceste prema Mokrom i Degirmenlija (dio Vratnika kojim je tekao dio Moščanice na kojem su bili mlinovi), strahuje Čelebija, tako su u lošem stanju da bi ih lako srušio udarac topa.
Poznati turski putopisac Evlija Čelebija rođen je u Istanbulu 25. marta 1611, a umro je 1679. godine.
Četrdeset godina je putovao po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. Na svome putu, posjetio je iz Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Čelebija će iz Velikog Varadina (Rumunija) put Bosne krenuti u društvu Kose Ali-paše, vrhovnog serdara Osmanlija u pohodu protiv Varada 1660. godine. Pratit će ih tri hiljade vojnika, teški tovar i sedam stotina kola blaga. Preko Beograda i sela Zavije, potom Valjeva, Čelebija će stići i u Srebrenicu za čije stanovnike kaže da su prijatelji stranaca.
Odatle će, preko dva hana i Glasinca, stići u „Šeher i grad Sarajevo“ gdje su Osmanlije na mjestu gdje je sad Careva džamija podigli veliki dvor (saraj) po kojem će Sarajevo i dobiti ime (Saray-ovasi, polje ispred dvora): „A kako je, opet, velikoj rijeci ime Bosna to je ime rijeke spojeno s imenom šehera, pa se on naziva Bosna-Saraj.“
Čelebija navodi kako su u Sarajevu uz dizdara bili još i muftija, predstavnici šerifa i Portinih spahija, pokrajinski arhivar, alajbeg, ceribaša, juzbaša, šerijatski sudac, aga janjičar budimskog kola, carinski povjerenik, građevinski nadzornik, gradski subaša, povjerenik za harač…
U njegovim očima Sarajevo je krasan, malen grad površine četiri stotine koraka) sazidan od kamena na jednom visokom brdu, koji izgleda kao bijelo zrno bisera. Na sjeveru hendek (opkop s vodom oko odbrambenih zidova), na jugu „provalija kao pakao, duboka za dva minareta“. S te je strane tvrđava uništena, ali se Sarajevu, s te strane, nije moglo nauditi. Ipak, drugi dijelovi tvrđave, ceste prema Mokrom i Degirmenlija (dio Vratnika kojim je tekao dio Moščanice na kojem su bili mlinovi), strahuje Čelebija, tako su u lošem stanju da bi ih lako srušio udarac topa.
Poznati turski putopisac Evlija Čelebija rođen je u Istanbulu 25. marta 1611, a umro je 1679. godine.
Četrdeset godina je putovao po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod sultanima Ibrahimom i Muhamedom IV. Na svome putu, posjetio je iz Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu. Čelebija će iz Velikog Varadina (Rumunija) put Bosne krenuti u društvu Kose Ali-paše, vrhovnog serdara Osmanlija u pohodu protiv Varada 1660. godine. Pratit će ih tri hiljade vojnika, teški tovar i sedam stotina kola blaga. Preko Beograda i sela Zavije, potom Valjeva, Čelebija će stići i u Srebrenicu za čije stanovnike kaže da su prijatelji stranaca.
Odatle će, preko dva hana i Glasinca, stići u „Šeher i grad Sarajevo“ gdje su Osmanlije na mjestu gdje je sad Careva džamija podigli veliki dvor (saraj) po kojem će Sarajevo i dobiti ime (Saray-ovasi, polje ispred dvora): „A kako je, opet, velikoj rijeci ime Bosna to je ime rijeke spojeno s imenom šehera, pa se on naziva Bosna-Saraj.“
Čelebija navodi kako su u Sarajevu uz dizdara bili još i muftija, predstavnici šerifa i Portinih spahija, pokrajinski arhivar, alajbeg, ceribaša, juzbaša, šerijatski sudac, aga janjičar budimskog kola, carinski povjerenik, građevinski nadzornik, gradski subaša, povjerenik za harač…
U njegovim očima Sarajevo je krasan, malen grad površine četiri stotine koraka) sazidan od kamena na jednom visokom brdu, koji izgleda kao bijelo zrno bisera. Na sjeveru hendek (opkop s vodom oko odbrambenih zidova), na jugu „provalija kao pakao, duboka za dva minareta“. S te je strane tvrđava uništena, ali se Sarajevu, s te strane, nije moglo nauditi. Ipak, drugi dijelovi tvrđave, ceste prema Mokrom i Degirmenlija (dio Vratnika kojim je tekao dio Moščanice na kojem su bili mlinovi), strahuje Čelebija, tako su u lošem stanju da bi ih lako srušio udarac topa.
Grad je čuvao zapovjednik ili dizdar, a unutar tvrđave je živio imam, dva mujezina, vojni svirači (mehteri), te su bili smješteni magazini žita i nekolicina vojničkih kuća. Na pitomim brežuljcima, dalje bilježi Čelebija, i s obje strane Miljacke nizale su se „krasne i simpatične kuće“, prizemne i na sprat, njih 17,000. Pokrivene su bile ćeremitom, rjeđe šindrom (cijepane jelove ili hrastove daske), a svaka je imala ‘živu vodu’.
Postojala su i tri saraja, gdje su besplatno konačili putnici i namjernici: Isa-begov saraj (gdje je danas han Kolobara), Husrev begov (uz bezistan), tj. kameni Tašlihan koji je propao 1879, i Skender-pašin (danas Skenderija). Također, radila su još i 23 hana.
Bilo je tada u Sarajevu i nešto preko stotinu džamija (iako Čelebija navodi broj 177, napomena knjige ističe da su u to doba mogle biti dignute 104 džamije i mesdžida). Kao jedna od ljepših, Čelebiji je bila Ferhad-begova džamija, tada prekrivena olovom, a ‘najživlja’ u to doba bila je (Gazi) Husrev begova džamija. Bila je to starinska bogomolja s kamenim minaretom, piše putopisac, čiji su vakifi bili tako bogati da je jedan, za vrijeme velike zime u Sarajevu, ‘naredio’ da se za džemat grije voda u kazanima, „velikim kao imaretski, pa je kroz sve hanefijske česme provedena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil“.
Crkve su bile malene, bez zvona; one srpskih i latinskih kršćana bile su u dobrom stanju. “Evropejci, Frenci i Grci takođe vrše obrede u ovim crkvama; ima i jedna jevrejska sinagoga.”
Čelebija piše i da je bilo preko stotinu osnovnih škola, a vakif bi darivao marljivu djecu. U gradu je bilo i preko stotinu i deset česama iz kojih stalno teče zdrava voda. Njemu su rekli i da u šeheru ima hiljadu i šezdeset vrela; on navodi da je voda koja dolazi s vrela Crnil (Zmajevac) ‘voda života’. Bunara je bilo 700, vodenica 176 – jedna za noć melje 50 kila brašna, pet javnih kupatila. Svaka je kuća imala peć, a bilo je i oko 670 kupatila „u gospodskim kućama“.
U Čaršiji je bilo 1,080 dućana, „uzori ljepote“. Glavne ulice su bile čiste, a mogla se kupiti roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske, Češke: skupocjena sukna, fina svila…
Na Miljacki je tada bilo sedam mostova – tri kamena, četiri drvena. Najistaknutija je bila Careva ćuprija (i danas se ovdje nalazi most), nizak, ali 250 koraka dug most. Ta je ćuprija srušena 1896, prethodno je tu i Isa beg podigao svoj most. Uz nju, kameni su još bili i Latinska ćuprija (digao ju je Ali Ajni-beg) i treći most je bio kraj Vijećnice, imena Hadži Huseinov. Ovaj je bio sarajevski gradonačelnik ili šeher-ćehaja pa je narod prozvao most Šeherćehajin. Priča se i da na groblju na Alifakovcu ima grob u kojem je ukopan graditelj ovog mosta: na tom spomeniku nema nikakvog natpisa (iz knjige Vodovodi i gradnje na vodi, Hamdija Kreševljaković).
Čelebija je zapisao kako ima na svijetu mnogo gradova po imenu Saraj, “ali ovaj bosanski, kameni Šeher-Sarajevo je od svih naprednijih, ljepši i življi.“
Grad je čuvao zapovjednik ili dizdar, a unutar tvrđave je živio imam, dva mujezina, vojni svirači (mehteri), te su bili smješteni magazini žita i nekolicina vojničkih kuća. Na pitomim brežuljcima, dalje bilježi Čelebija, i s obje strane Miljacke nizale su se „krasne i simpatične kuće“, prizemne i na sprat, njih 17,000. Pokrivene su bile ćeremitom, rjeđe šindrom (cijepane jelove ili hrastove daske), a svaka je imala ‘živu vodu’.
Postojala su i tri saraja, gdje su besplatno konačili putnici i namjernici: Isa-begov saraj (gdje je danas han Kolobara), Husrev begov (uz bezistan), tj. kameni Tašlihan koji je propao 1879, i Skender-pašin (danas Skenderija). Također, radila su još i 23 hana.
Bilo je tada u Sarajevu i nešto preko stotinu džamija (iako Čelebija navodi broj 177, napomena knjige ističe da su u to doba mogle biti dignute 104 džamije i mesdžida). Kao jedna od ljepših, Čelebiji je bila Ferhad-begova džamija, tada prekrivena olovom, a ‘najživlja’ u to doba bila je (Gazi) Husrev begova džamija. Bila je to starinska bogomolja s kamenim minaretom, piše putopisac, čiji su vakifi bili tako bogati da je jedan, za vrijeme velike zime u Sarajevu, ‘naredio’ da se za džemat grije voda u kazanima, „velikim kao imaretski, pa je kroz sve hanefijske česme provedena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil“.
Crkve su bile malene, bez zvona; one srpskih i latinskih kršćana bile su u dobrom stanju. “Evropejci, Frenci i Grci takođe vrše obrede u ovim crkvama; ima i jedna jevrejska sinagoga.”
Čelebija piše i da je bilo preko stotinu osnovnih škola, a vakif bi darivao marljivu djecu. U gradu je bilo i preko stotinu i deset česama iz kojih stalno teče zdrava voda. Njemu su rekli i da u šeheru ima hiljadu i šezdeset vrela; on navodi da je voda koja dolazi s vrela Crnil (Zmajevac) ‘voda života’. Bunara je bilo 700, vodenica 176 – jedna za noć melje 50 kila brašna, pet javnih kupatila. Svaka je kuća imala peć, a bilo je i oko 670 kupatila „u gospodskim kućama“.
U Čaršiji je bilo 1,080 dućana, „uzori ljepote“. Glavne ulice su bile čiste, a mogla se kupiti roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske, Češke: skupocjena sukna, fina svila…
Na Miljacki je tada bilo sedam mostova – tri kamena, četiri drvena. Najistaknutija je bila Careva ćuprija (i danas se ovdje nalazi most), nizak, ali 250 koraka dug most. Ta je ćuprija srušena 1896, prethodno je tu i Isa beg podigao svoj most. Uz nju, kameni su još bili i Latinska ćuprija (digao ju je Ali Ajni-beg) i treći most je bio kraj Vijećnice, imena Hadži Huseinov. Ovaj je bio sarajevski gradonačelnik ili šeher-ćehaja pa je narod prozvao most Šeherćehajin. Priča se i da na groblju na Alifakovcu ima grob u kojem je ukopan graditelj ovog mosta: na tom spomeniku nema nikakvog natpisa (iz knjige Vodovodi i gradnje na vodi, Hamdija Kreševljaković).
Čelebija je zapisao kako ima na svijetu mnogo gradova po imenu Saraj, “ali ovaj bosanski, kameni Šeher-Sarajevo je od svih naprednijih, ljepši i življi.“
Grad je čuvao zapovjednik ili dizdar, a unutar tvrđave je živio imam, dva mujezina, vojni svirači (mehteri), te su bili smješteni magazini žita i nekolicina vojničkih kuća. Na pitomim brežuljcima, dalje bilježi Čelebija, i s obje strane Miljacke nizale su se „krasne i simpatične kuće“, prizemne i na sprat, njih 17,000. Pokrivene su bile ćeremitom, rjeđe šindrom (cijepane jelove ili hrastove daske), a svaka je imala ‘živu vodu’.
Postojala su i tri saraja, gdje su besplatno konačili putnici i namjernici: Isa-begov saraj (gdje je danas han Kolobara), Husrev begov (uz bezistan), tj. kameni Tašlihan koji je propao 1879, i Skender-pašin (danas Skenderija). Također, radila su još i 23 hana.
Bilo je tada u Sarajevu i nešto preko stotinu džamija (iako Čelebija navodi broj 177, napomena knjige ističe da su u to doba mogle biti dignute 104 džamije i mesdžida). Kao jedna od ljepših, Čelebiji je bila Ferhad-begova džamija, tada prekrivena olovom, a ‘najživlja’ u to doba bila je (Gazi) Husrev begova džamija. Bila je to starinska bogomolja s kamenim minaretom, piše putopisac, čiji su vakifi bili tako bogati da je jedan, za vrijeme velike zime u Sarajevu, ‘naredio’ da se za džemat grije voda u kazanima, „velikim kao imaretski, pa je kroz sve hanefijske česme provedena topla voda kao rajsko vrelo Selsebil“.
Crkve su bile malene, bez zvona; one srpskih i latinskih kršćana bile su u dobrom stanju. “Evropejci, Frenci i Grci takođe vrše obrede u ovim crkvama; ima i jedna jevrejska sinagoga.”
Čelebija piše i da je bilo preko stotinu osnovnih škola, a vakif bi darivao marljivu djecu. U gradu je bilo i preko stotinu i deset česama iz kojih stalno teče zdrava voda. Njemu su rekli i da u šeheru ima hiljadu i šezdeset vrela; on navodi da je voda koja dolazi s vrela Crnil (Zmajevac) ‘voda života’. Bunara je bilo 700, vodenica 176 – jedna za noć melje 50 kila brašna, pet javnih kupatila. Svaka je kuća imala peć, a bilo je i oko 670 kupatila „u gospodskim kućama“.
U Čaršiji je bilo 1,080 dućana, „uzori ljepote“. Glavne ulice su bile čiste, a mogla se kupiti roba iz Indije, Arabije, Perzije, Poljske, Češke: skupocjena sukna, fina svila…
Na Miljacki je tada bilo sedam mostova – tri kamena, četiri drvena. Najistaknutija je bila Careva ćuprija (i danas se ovdje nalazi most), nizak, ali 250 koraka dug most. Ta je ćuprija srušena 1896, prethodno je tu i Isa beg podigao svoj most. Uz nju, kameni su još bili i Latinska ćuprija (digao ju je Ali Ajni-beg) i treći most je bio kraj Vijećnice, imena Hadži Huseinov. Ovaj je bio sarajevski gradonačelnik ili šeher-ćehaja pa je narod prozvao most Šeherćehajin. Priča se i da na groblju na Alifakovcu ima grob u kojem je ukopan graditelj ovog mosta: na tom spomeniku nema nikakvog natpisa (iz knjige Vodovodi i gradnje na vodi, Hamdija Kreševljaković).
Čelebija je zapisao kako ima na svijetu mnogo gradova po imenu Saraj, “ali ovaj bosanski, kameni Šeher-Sarajevo je od svih naprednijih, ljepši i življi.“
