Mađarski arhitekta Josip Vancaš jedan je od onih zaslužnih pojedinaca koji je remek-djelima zadužio Sarajevo, grad u kojem je živio 38 godina, al i druge gradove Bosne i Hercegovine upisavši se tako u historiju naše zemlje kao njen najplodotvorniji arhitekta.
Za svog je 73 godine dugog života dao neprocjenjiv doprinos njegovoj izgradnji i modernizaciji.
Izuzetno znanje kojim se koristio za projektovanje veličanstvenih građevina u Sarajevu i drugim gradovima stekao je u prijestolnici Austrougarskog carstva Beču, na Visokoj tehničkoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti. Najveći utjecaj na njega ostavili su bečki arhitekti Friedrich Schmidt, najpozvaniji autoritet gotičkog perioda, i Heinrich Ferstel što se odrazilo i na građevine koje je projektovao, zato često možete čuti da Sarajevo podsjeća na Beč. U njegovim projektima osjeti se utjecaj historicizma i eklekticizma, a kasnije se javljaju i elementi bečke secesije, a javljaju se elementi od pseudoromaničkih do pseudoorijentalnih oblika.
Kroz školovanje je bio orijentiran na renesansni i gotički stil, ali je po dolasku u BiH, na poziv bosanske vlade 1883. godine počeo proučavati ovdašnji stil graditeljstva i nastojao iskorisititi njegove karakteristične elemente kako bi ostvario tzv. “bosanski stil”. U tome je i uspio, ne oskrnavivši nimalo kulturnu zaostavštinu Osmanskog carstva koju je zatekao.
Arhivi bilježe da je bio vrlo produktivan, jer se u literature navodi kako je zaslužan za projektovanje 102 stambene kuće, 70 crkvi, 12 škola, 10 banaka, 10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada, šest hotela i kafana.
Rad na čuvenoj sarajevskoj katedrali koji je obilježio njegovu karijeru i za kojeg je dobio priznanje Viteški križ, Vancašu je povjerio lično zajednički ministar finanija u BiH Benjamin Kallay.
Njena izgradnja te davne 1889. godine koštala je 260 hiljada forinti. Građena je od kamena u kombinaciji gotičkog i romaničkog stila, stoga se ova zgrada izdvaja od svih drugih. Krase je spektakularni vitraži na prozorima, izuzetno lijepe orgulje smještene unutar crkve, te čuveni sat na prednjoj strani fasade.
U njoj se nalazi i grob vrhovnog nadbiskupa Josipa Štadlera koji je i inicirao gradnju ove bogomolje.
Ova prelijepa zgrada na lijevoj obali Miljacke izgrađena je 1913. godine u periodu Austro-ugarske vladavine kao vojna pošta, što je zapisano u holu ove zgrade. Kada je 1914. godine na prestonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu izvršen atentat u vrijeme kada je trebao otvoriti novosagrađenu poštu, iz nje je u svijet telegrafski poslana vijest o atentatu.
Izgrađena je u stilu secesije i neodoljivo podsjeća na Bečku poštansku kasu. Unutrašnjost zgrade od njene izgradnje je nepromijenjena, no u njoj nedostaju veliki sat, grobovi K. Und K. Monarhije, vojnici i kraljevski sto presvučen zelenom čohom.
Drugog maja 1992. je granatirana i spaljena, ali se 2001. godine vratila poput feniksa iz pepela – još ljepša nego što je bila.
Bogata ostavština
Među najimpresivnije zgrade koje je projektovao Vancaš u Sarajevu je i zgrada Predsjedništva BiH izgrađena 1886. godine, koja je najprije bila sjedište Zemaljske vlade.
Vancaš je projektovao i zgradu Muzičke akademije 1893. godine, obrazovne ustanove koja je odškolovala generacije sjajnih muzičkih umjetnika. Isprva je zgrada služila potrebama Zavoda sveti Augustin.
Projektirao je i zgradu hotela Grand u srcu grada, dok je građevinu pred kojom je smještena Vječna vatra izgradio zajedno s Karlom Paržikom 1893. godine. Zatim je projektovao i Katoličko groblje na Koševu, Vrhbosansko bogoslovno sjemenište, te Crkvu Sv. Ante Padovanskog na Bistriku.
Josip Vancaš umro je u Zagrebu 15. decembra 1932. godine.
Sarajevo mu duguje i zahvalnost za zaštitu tradicionalne arhitekture. Naime, kao zastupnik u saboru Josip Vancaš podnio je 1911. godine Rezoluciju o zaštiti spomenika kulture u BiH, prvi definirajući termin “bosanski slog”. Njom je tražio zaštitu i valorizaciju graditeljskog naslijeđa, te posebne pogodnosti i olakšanje od poreza za sve nove objekte izgrađene u tom stilu.
Foto: Furaj.ba
