Prvi na svijetu koji su se tog davnog maja 1979. godine popeli zapadnim grebenom na Mont Everest, najvišu planinu na svijetu, bili su članovi jugoslovenske ekspedicije. U ekspediciji su učestvovala i dva Bosanca Gafić Muhamed i Šišić Muhamed.
Niko prije ni poslije njih nije se na Everest ispenjao originalnom rutom zapadnim grebenom, kojeg zovu i “himalajskim problemom broj 1” jer je konstatno izložen vjetrovima s Tibeta i izuzetno tehnički zahtjevan.
Jugosloveni su se prvi u svijetu popeli zapadnim grebenom Mont Everesta
Sjećanja na taj uspon od kojeg je prošlo nešto malo više od 40 godina i danas su živa, te jednaka inspiracija i ponos onima koji su u tom pohodu uspjeli, ili bi željeli. Među onima koji su u tom pohodu uspjeli i danas ga se rado sjećaju je i Muhamed Gafić, sarajevski alpinista, pisac i bivši specijalac u policiji, koji se za Furaj.ba rado prisjetio tog historijskog uspona.
Razgovarala: Semra Hodžić
Prošlo je više od 40 godina od Vašeg uspona na Mont Everest. Kada se prisjećate tog iskustva, koje slike Vam prve naviru u sjećanje?
Alpinizam je obilježio moj život a Everest ga je opečatio. I tad i sad vidim lik Zijaha Jajatovića, mog učitelja koji me je uveo u tajnu i čaroliju planinskih vertikala. Nažalost, tragedija na Lupoglavu je prekinula tu nit, učitelj je otišao u legendu a učenik je nastavio sam da traga za srećom…
Od kad sam ugledao Everest, iz šerpaske doline Solo Khumbu, na putu dugom 18 dana pristupnog marša, samo sam njega gledao. A, onda u Baznom kampu, na 5350 m nad morem, vrh više nisam vidio, jer ga je sakrio Zapadni greben, do tada neprepenjan. Digao je Everest do nebesa.
Bio sam uzbuđen, nadahnut i uplašen u isto vrijeme i taj osjećaj, gotovo beznačajnosti čovjeka pod najvećom planinom svijeta upamtio sam. I taj vrh Zapadnog ramena Everesta mi je i sad pred očima. I tadašnji bosanski visinski rekord, pratnja i pad nepalskog oficira za vezu Jogendre Tapa, i prve naveze na vrhu, i nesreća sirdara Ang Phua, i traženje njegovog tijela u pukotinama Rongbuk glečera i prihvatanje Stipe Božića na sedlu Lho La i mog sljepila…
Sjećate li se šta je tada budilo želju u Vama da ispenjete Everest i kako ste se pripremali?
Tada je Everest bio alpinistička Olimpijada, a Zapadni greben, neprepenjani izazov, vrijedan zlatne medalje. Valjalo je izboriti mjesto u ekipi. Stotine alpinista iz Jugoslavije prijavilo se na konkurs. Slovenci su bili neuporedivo najbrojniji i najbolji. Vođstvo ekspedicije: Tone Škarja, Stane Belak, Roman Robas, i ing. Rašid Mulahusić iz Bosne, su prepoznali vrijednosti mojih alpinističkih uspona i ušao sam u prvi tim, zajedno sa Muhamedom, Hamom Šišićem, tada najboljim bosanskim alpinistom.
Da li su presudili moji solo usponi, za koje su me ružili u Alpinističkom odsjeku Sarajevo, ili teški usponi u stijeni Brenve na Mont Blanc-u, Venclbahov smjer u Sjevernoj stijeni Lyscama, ili Švicarski smjer u Sjevernoj stijeni Les Courtes, ili tešku smjer na Kavkazu, a za koje su mi čestitali – ne znam, ali znam da je u Bosni bila jaka konkurencija: Alirizah Vatrenjak, Branimir Maltarić, Miodrag Rakić, Hivza Kazazić, Mujo Mulaosmanović…
A pripreme i treninzi su bili individualni, do detalja isplanirani za sve članove ekspedicije – radnim danima, a vikendom planina, ture, teški i dugotrajni alpinistički usponi.
Po čemu je karakterističan zapadni greben po kojem ste se penjali, po čemu najviše pamtite staze i sami uspon? Šta Vam je bilo najteže?
Alpinističke velesile su Zapadni greben pokušavale ispenjati. Amerikanci su ga samo dotakli, prešli preko Zapadnog ramena, skrenuli u sjevernu stijenu, i Hornbajnovim kuloarom dosegli vrh. Francuzi su u stijeni Lho La doživjeli nesreću sa mrtvim Šerpasima i vođom ekspedicije. Naša izvidnica je godinu prije, 1978, uspjela ispenjati stijenu Lho La, i izabrati smjer uspona. Jednostavno, vodio bi iz baznog kampa Zapadnim grebenom do vrha Everesta. Izvanredne i gotovo ekstremne teškoće vertikalnih stijena, zaleđenih, strmih padina, dugačkog grebena Zapadnog ramena izloženog vjetrovima, velikoj visini, i vršne piramide sa vertikalnim skokovima Žutog i Sivog pojasa i Amaričke stepenice.
To je bio logistički, taktički, strateški i izazov s kojim su mogli da se nose samo svjetske alpinističke sile: Bilo nas je iz Slovenije dvadeset i jedan, Hrvatske dvojica i dvojica iz Bosne. Sedamsto nosača su nam do Baznog kampa donijeli 21 tonu opreme i hrane. Dvadeset Šerpasa, visinskih nosača su nam nosili opremu i hranu u pet visinskih kampova, i njihova podrška nam je bila neprocjenjiva.
Alpinisti su se penjali kao prvi, fiksirali užadi i postavljali smjer, postavljali visinske šatore, kopali sniježne i ledene pećine u kojim smo boravili, i tako smo se približavali mjestu gdje ćemo postaviti posljednji, jurišni kamp. Tako smo se i aklimatizovali gotovo dva mjeseca.
A šta mi je bilo najteže. Ništa. Everest mi je bio nadahnuće, izazov, inspiracija. Evo, da se sjetim. Sa Hamom penjao sam se sa drugog kampa, 6600m, gdje smo prenoćili, a cilj je bio tada posljednji, treći kamp na Zapadnom Ramenu. Nosili smo neki teret. Butan boce od 5 kg, čini mi se. Po jednu svaki. Bila je to zaleđena stijena sa postavljenim fiksnim užadima. Na jednom mjestu, na oko 7000, zatekli smo istu takvu bocu butana privezanu za klin.
„Vidi ga, ostavio bocu! Jel’ to meni ostavio još jednu, ja da je nosim?“ Žestio se Hamo.
Duša je bila u nosu. Teško se disalo, dooobro smo bili umorni. Vijećali smo šta ćemo. Bilo je prijedloga da i mi naše ostavimo tako, ali kakva bi to bruka bila? Kakva li je nevolja navela tog „nosača“ Šerpasa ili alpinistu da je ostavi? Onda smo odlučili da ćemo mi naše boce iznijeti, po svaku cijenu, a ostavljenu – ostaviti.
I lakše smo se ispenjali do trećeg kampa, na 7170 m možda i zbog toga što smo se dooobro odmorili ružeći nepoznatog „nosača“.
Kakav je osjećaj biti na krovu svijeta? Šta ste tada vidjeli i mislili?
Do tada sam bio na vrhu Elbrus 5633 m, na Kavkazu, pa je svaki metar više bio moj i bosanski rekord. A onda se popnem nad sedam hiljada i shvatam da se „cijeli univerzum ujedinio da mi pomogne…“
Sa tog mjesta otvara se pogled u Tibet, prema Cho Oyi, osamtisućnjaku, Pumoriju, Čang Tshe-u, na jednoj strani, Nupceu i Lhotseu na drugoj strani a usred te slike ispred mene, nastavlja se Zapadni greben i uzdiže piramida Everesta. Tamo je na redu postavljanje četvrtog i petog visinskog kampa i odatle, ko dođe, ima šansu za vrh. Golemo.
Osjećao sam se posvećeno, a onda se radio stanicom oglasio vođa ekspedicije Tone i rekao: „Hamo ostaje gore a Gafa ide dole, na drugi kamp da svede oficira za vezu Jogendra Tapu na „Jedinicu“.
Faliće mi jedna noć aklimatizacije, ali naređenje je da se izvrši. Važno mi je bilo da sam se dobro osjećao.
Hamo se kesio, a ja sam krenuo nizbrdo po novi „zadatak“.
O tome kao sam gotovo strčao do drugog kampa, za sat, istim onim putem kojim sam se to jutro do podne penjao, pa kako je Tapa proklizao i pao na ledenog priječnici, pa ostao „upecan“ na fiksnom užetu, i kako sam ga spustio kilometar stijene niže, o tome kako sam doživio i preživio kapilarno krvarenje oka i gotovo sljepilo, a koje me izbacilo iz stroja… eh, o tome u nekoj drugoj priči o „Osvajačima beskorisnog“.
Koje planinarsko iskustvo ste Vi imali iza sebe prije uspona?
Pored nabrojanih uspona koje su mi donijeli mjesto u ekspediciji Everest ’79, važna je bila i Jugoslovenska kadrovska ekspedicija Kavkaz ’74. I tada sam sa Hamom, mojim dugogodišnjim partnerom, kao član te ekspedicije, pored pet slovenačkih alpinista, šest hrvatskih, i dva srbijanska alpinista – uspio deseći vrh Kavkaza. Još u Bosni, trenirajući u našim stijenama planirali smo penjati se u smjeri „Križ Užbe“, u jednoj od najtežih i najopasnijih stijena Kavkaza, ali su nas četvorica hrvatskih alpinista preduhitrili i prvi „zapikali“ tu smjer u baznom kampu. Nas dvojica smo onda otišli u drugu stijenu i za tri dana ispenjali Abalakov smjer u Sjevernoj stijeni Ulu Tau Chana, a četvorica najboljih hrvatskih alpinista su od lavine poginuli u stijeni Užbe. Dvojicu od njih su pronašli i sahranili tek prije nekoliko godina. Bili su to krasni momci.
Konačno, vrh Everesta 13 maja 1979.
Timski smo radili na usponu bar jedne naveze na vrh. Prvi pokušaj naveze Grošelj – Manfreda nije donio vrh, ali su oni uspjeli ispenjati vertikalnu stijenu Žutog pojasa na 8250 m i fiksirati uže. Taj njihov epski uspon je otvorio put drugim navezama, a njima je donio teške smrzotine na rukama i nogama. Druga naveza Robas – Podbevšek… ne uspijevaju. Treća naveza, genijalni Nejc Zaplotniki njegov mlađi partner, učenik Andrej Štremfelj, sa kraja fiksnog užeta kreću u životnu avanturu. Penju se izvanredno teškim, vertikalnim detaljima u stijeni Zapadnog grebena i uspijevaju doseći vrh Everesta. Bila je to pobjeda za sve nas.
Nakon njih Stane Belak, Stipe Božić i Ang Phu uspijevaju, ali predugo ostaju na vrhu i u povratku preživljavaju dramatičnu noć na otvorenom u Hornbajnovom kuloaru, na 8300 m. Naveza Kotnik – Matijavec – Bergant, u petom, jurišnom kampu donose tešku i, nadasve ljudsku odluku: odustaju od uspona na vrh, koji im je bio na dohvatu ruke, i kreću u spasavalačku misiju prema promrzlim i iscrpljenim partnerima.
Sve ostalo je historija: I sudbina Ang Phua, koji je, pri susretu sa spasavaocim pao niz sjevernu stijenu dva kilometra niže na Rongbuk glečer, i odluka Škarje da ekspediciju okonča, i povratak preživjelih u bazu i san zvani Zapadni greben Everesta.
Jugoslovenska smjer Zapadnim grebenom je ostala vrhunski izazov, posljednji problem Everesta. Do danas ga niko nije ponovio originalnom rutom.
Danas su gužve na Everestu…
Alpinisti su obukom, treningom, usponima podizali svoje sposobnosti onoliko koliko je trebalo da dosegnu vrh. Postajali su vrhunski sportaši. Poštovali su planinu.
Danas pohlepni vlasnici komercijalnih agencija organizuju ekspedicije na Everest tako da Šerpasi fiksiraju užad do vrha Everesta, postave im šatore u visinskim kampovima, nose kisik klijentima do Južnog vrha Everesta, izvode ih i svode sa planine… Tako su nemjerljivo olakšali uspon na Everest i prilagodili ga ljudima… koji mogu platiti od pedeset do stopedeset hiljada dolara.
To više nije alpinizam, nego turizam, gotovo surogat Himalaizma. Cijena je zagađenje planine i mrtvi ljudi. U zoni smrti, nad 8000 m leže tijela preko dvije stotina nesretnika.
Ipak, alpinizmu i himalaizmu daju nadu oni koji se bez dodatnog kisika penju na osamtisućnjake, biraju djevičanske vrhove, nove smjeri, za koje su potrebni vrhunski alpinisti, ne zagađuju planine, ili pokušavaju ponoviti Zapadni greben Everesta…
Ima ih!
Gdje najradije planinarite danas?
Instruktor sam u Sarajevskoj školi alpinizma i uživam učeći mlade alpiniste, a buduće himalajce i penjući se sa njima. Skijam na Bjelašnici i Jahorini. Prenj i Čvrsnicu gledam svaki dan kad sam u brvnari. Ponekad odem na Aleč glečer u Švicarskoj ili se penjem sa mlađim alpinistima na Mont Blanc.
