Prilikom šetnje Alejom ambasadora do Kozije Ćuprije, pa putem koji vodi do tranzita, ili tokom vožnje od Pala prema Sarajevu, mnogi od vas sigurno su primijetili neobično turbe na malenom brdašcu iznad tunela, na lijevoj obali Miljacke.
Dva nišana s turbanima bez natpisa tu na kapiji Sarajeva već vijekovima stoje. U njemu su sahranjena dva derviša mevlevijskog reda Sultan Ahmet i Abdul Mahmut, a na ogradi oko turbeta danas stoji nekoliko tespiha, da oni koji im zijarete mezar i prouče Fatihu mogu i zikriti. Prema historijskim navodima, jedan od ovih derviša napisao je djelo na perzijskom jeziku, a njihovo turbe spominje i sarajevski pjesnik Sebletija iz 1662. godine, koji je pisao na turskom jeziku.
Turbe se nalazi na mjestu znanom kao Šehova Korija, udaljeno je oko jedan kilometar istočno od nekadašnje Isa-begove zavije (tekije) koja je danas zaštićena kao nacionalni spomenik BiH. Isa-begova tekija u Sarajevu bila je smještena u tjesnacu rijeke Miljacke koji se tada zvao Zlatni do, a nastala je oko 1461. godine i bila je jedno od prvih središta vjerskog života u Bosni.
Na Šehovoj Koriji nekada je postojao drveni čardak koji je služio kao izletište dervišima i kao ljetna tekija, pa su tu nekad održavani i esnafski teferiči kušanme (KUŠANME), tj. proslave povodom proglašavanja šegrta za kalfe i kalfi za majstore. Nije poznato ni kada je taj čardak nastao ni kada je nestao, ali se pretpostavlja da je izgrađen kada i ostatak Bentbaše, nakon što je Eugen Savojski spalio Sarajevo. Kraj turbeta je nekada bila i česma, što se navodi u sidžilima (osmanske sudsko-notarske knjige u koje su kadije ili njihovi zamjenici zavodili sva dokumenta nastala kao rezultat njihove redovne sudske aktivnosti). U sidižilu sarajevskog kadije od 25. šabana 1194. (27. august 1780) zabilježeno da je berber mula Salih, sin Jusufov, uvakufio jedan berberski dućan koji se nalazio kod Begove džamije u Sarajevu i odredio da se prihodi dućana troše na oporavak česme kod mevlevijskog turbeta. Neki od ovih sidžila danas se čuvaju u bogatoj riznici Gazi Husrev-begove biblioteke.
U meandru Miljacke nalazila se i Šejhova pećina, i jedno malo vrelo, zvano Ebu-Hajat (Voda života ili Vrelo neumrlosti). Sarajlije su ga oduvijek posjećivale jer su vjerovale da je ljekovito, a derviši su ga naročito cijenili jer nikada nije presušivalo. Na njemu su derviši uzimali abdest, narod nosio pitku vodu kućama, a okrijepiti su se mogli i musafiri (putnici) na Carigradskom drumu. Pećina se i danas može vidjeti, ozidana je nakon revitalizacije historijskog dijela puta, a nekada je korištena za četrdesetdnevno zatvaranje i osamu sufija i njihov duhovni napredak, gdje su šejhovi iz mevlevijske tekije slali derviše kada bi došlo vrijeme za taj duhovni iskorak.
Cijeli taj sufijski kompleks bio je poznat i po prvoj kafani u Evropi gdje su se okupljali tadašnji zvaničnici – Šabanova kahva, zatim Mevlevijski most, musafirhana sa imaretom, kao i sa bentom tj. branom po kom je cijeli kraj dobio naziv Bentbaša.
Od turbeta se pruža prekrasan pogled na grad i Bijelu tabiju, tvrđavu koja je čuvala nekadašnje Sarajevo.
Kako doći?
Započnite šetnju Alejom ambasadora prema Kozijoj ćupriji. Od Kozije ćuprije nastavite šetnju asfaltiranom stazom prema turbetu, vrelu i pećini do kojih će vas voditi putokazi, kaldrmisana staza i ograda.
Šta vidjeti još?
Historijski put od Bentbaše preko Šehove korije do Kozije ćuprije, lijevom obalom Miljacke, možda je i najljepši dio Sarajeva, ali je historijski značaj ulaza u grad i izlaza iz njega velikom broju ljudi i dalje nepoznanica. Na ovom dijelu nalaze se: Kozija ćuprija – jedini u cjelosti sačuvan kameni most iz osmanskog perioda na Miljacki, stijena koja je omiljena ljubiteljima alpinizma za penjanje, te legendarna stijena zvana Babin zub.
S. Hodžić, Furaj.ba
Zato što jedan članak nije dovoljan…
KAD JA POĐOH NA BENTBAŠU: ITALIJAN SAGRADIO PRVI BAZEN U SARAJEVU
BABIĆA BAŠTA – LJEPŠEG MJESTA ZA AKŠAMLUK U SARAJEVU NIJE BILO
