Ima li više Mađarske ili Austrije u Sarajevu? Je li Panonska ravnica došla sa Undjerima do vratničkog vinograda ili sa Aškenazima do Bjelava? Ili, ipak, sarajevskom Srednjom Evropom dominira Bečka kafana Hotela Evropa?
Ima li mene u Srednjoj Evropi? Osjećam li sjetu, smiraj naizgled bezdušnih, a dušom punih zgrada ostalih iza velike KaundKa carevine? Kao da nisam za onih vremena svakog dana iz stare gimnazijske zgrade, nogu pred nogu pored Markethalle i Velikog parka, dolazio licem u lice do Vancaševe netom zapaljene kuće. Nju opet, na kraju, sebi za ambasadu uze Austrija, dade ti da je gledaš, a ne prilaziš.
Shvatih da čovjek, ipak, mora usporiti, izaći iz bosanskih brda u Panoniju, oponašati Dunav i razmišljati o toj i takvoj duši. Ima li više Mađarske ili Austrije u Sarajevu? Je li Panonska ravnica došla sa Undjerima do vratničkog vinograda ili sa Aškenazima do Bjelava? Ili, ipak, sarajevskom Srednjom Evropom dominira Bečka kafana Hotela Evropa?
Desi se ponekad da pomislim kako grad čine ljudi. Ne. Grad čine duše ljudi. I kad tih ljudi nema osjeti se njihovo prisustvo, u kućama, zgradama, mahalama. U meni. Ista ta duša je prije dolaska u Šeher svoj pečat ostavila u Pragu ili Budimpešti. To je ono što me dočekalo u ovim gradovima i u trenu sam ih osjetio svojim. Nisam došao, već sam bio tu. Povlačio granice u sebi i postavljao granice svojim granicama.
Tako sam nekad davno osjetio nevidljivu granicu kod Slatkog Ćošeta. Liniju između Sarača, čaršijske brzine, uskih ulica, mravinjaka ili prije bi reci ljudinjaka s jedne i spore, smirene, široke Ferhadije s druge strane. A sve u jednoj ulici. Kao što se na Bentbaši da primijetiti granica između plahovite, brdske Miljacke i one sarajevske, dunavske, uređeno-zarobljene. A sve u jednoj rijeci.
Ima nešto sivo u tom i takvom Sarajevu. I nešto ljubičasto u tom sivilu. Mada ljudi koji vole ljeto i žutilo teško podnose sarajevsku jesen. Ne vide u njoj ono ljubičasto. Ima nešto mirisno u smogu i magli koja zimi zauzme Sarajevo. Bezbeli ima, jer ne može se Sarajevo tek tako zauzeti. Tek kad pomisliš da je tvoje – pobjegne ti. Miris sarajevskog smoga sadrži bit Čaršije. I ćumur, vlagu, kotlinu i ljude u kotlini. I mraz i dah zime nošene vjetrom od kojeg nema skloništa, a kraj mu se nazire tek negdje duboko u tvojim kostima.
Zašto me zima podsjeća na Srednju Evropu? Možda zato što i tijelo na zimi ulazi samo u sebe, pa duša mora vani. Posmatrati sebe iz nekog drugog ugla. Sebe ljubičastog. U svemu sivom.
Vedran Jakupović, Furaj.ba
