Menu
Menu
Reći će vam da je ovdje živi čovjek koji je u ime svih muškaraca ove zemlje poljubio Sharon Stone kad mu je uručila Oskara
Piše: Adisa Bećiragić, Furaj.ba
Šta je važno znati o Sarajevu, pokušat ćemo (i naravno da nećemo uspjeti) opisati u narednim redovima. Možda za početak naglasiti da je Sarajevo glavni grad Bosne i Hercegovine svima. Osim Sarajlijama. Njima je glavni grad svijeta.
Da ih pitate šta je u Sarajevu važno, reći će vam da je važno da su u Sarajevu rođene najveći muzičari u bivšoj Jugoslaviji, koji su zvjezdani status imali svuda, osim u Sarajevu. Zdravko Čolić, Dino Merlin, Kemal Monteno, Hari Varešanović, Plavi orkestar, Bijelo dugme, Crvena jabuka, Zabranjeno pušenje, Indexi i Davorin u Sarajevu su bili – raja.
Reći će da je u rodnom listu najvećeg bosanskohercegovačkog košarkaša svih vremena, slavnog Mirze Delibašića, pisalo da se rodio u Tuzli, ali je Sarajevo bilo njegov grad do smrti. Ponosno će vam pokazati spomenik podignut ispred dvorane koja nosi njegovo ime. U Sarajevu, naravno.
Pohvalit će se slavnim nogometnim stručnjakom Ivicom Osimom Švabom. U nadimak su mu stale, napisao je divno Sarajlija Miljenko Jergović, dvije stvari – dijelom plava kosa, a dijelom porijeklo. Štraus sa Grbavice nosio je Sarajevo u srcu, od Grčke, preko Austrije, pa sve do Japana. Reći će vam i da je njihov Edin Džeko, najbolji nogometaš kojeg je Bosna i Hercegovina imala.
Reći će vam i da u Sarajevu živi Danis Tanović, čovjek koji je u ime svih muškaraca ove zemlje poljubio Sharon Stone kad mu je uručila Oskara za film Ničija zemlja.
Reći će vam i da se u Sarajevu održava jedan od najvažnijih evropskih filmskih festivala i da su našim crvenim (i šarenim) tepisima prolazile najveće zvijezde današnjice – od Brad Pita i Angeline Jolie, preko Roberta De Nira, Morgana Freemena, slavnog agenta 007 Daniela Craiga, Orlanda Blooma do Benicia Del Torea i Bono Voxa, te da su se svi oni šetali i Čaršijom i pili tucanu kahvu.
Reći će vam i da Sarajevo nisu pite, ćevapi, Čaršija i Titova, ali da Sarajevo ipak jesu i pite i ćevapi i Čaršija i Titova. Reći će vam i da se ovdje kafama koje traju satima ne ubija vrijeme, već se vrijeme investira u prijateljstvo. Reći će vam nešto i o fildžanu viška za „ako neko naiđe“.
Pričat će vam priču o Miljacki koja Grad dijeli na dvije polovine, ali i o mostovima koji te polovine spajaju.
Reći će vam da se u Sarajevu 1984. godine održala Olimpijada i da je možda te godine Sarajevo postalo glavni grad svijeta. Reći će vam da iz centra grada možete žičarom za devet minuta biti na Trebeviću, jednoj od olimpijskih planina.
Pokazat će vam mjesto kod Latinske ćuprije s kojeg je Gavrilo Princip 28. juna 1914. godine pucao u austrijskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu i otpočeo Prvi svjetski rat. Most se Latinska ćuprija zove od 1993. Do tada se zvao Principov.
Reći će vam i da se, ako ste u Sarajevo doputovali avionom, ispod piste na koju ste sletjeli nalazi tunel, danas muzej, koji je od ’92. do ’95., u vrijeme najduže opsade u novijoj historiji svijeta, bio granica između života i smrti.
Reći će vam da na mjestu najveće sarajevske ratne tragedije, pijace Markale, danas sarajevske gospođe prodaju bukete najljepšeg cvijeća u gradu. Pobjeda je to života nad smrću, ljubavi nad mržnjom, cvijeta nad korovom, boja nad crnilom.
Reći će vam nešto i o sarajevskim ružama, koje ne mirišu i ne usrećuju. Rupe od granata u asfaltu ispunjene crvenim voskom simboliziraju krv Sarajlija stradalih u ratu.
Reći će i da se Sarajka Meliha Varešanović kao simbol otpora našla na naslovnoj strani knjige fotografa Toma Stoddarta koji ju je fotografisao u jeku rata, dok je sarajevskim ulicama hodala ponosno podignute glave, obučena kao za modnu pistu.
Reći će vam da u Sarajevu žive ljudi najrazličitijih religija, boja, vjera i nacija i svi imaju svoje džamije, crkve, sinagoge.
Reći će vam da o višestoljetnom životu Jevreja u Sarajevu svjedoče Stari hram u kojem je danas Muzej Jevreja, Staro jevrejsko groblje, jedno od najvećih posljednjih počivališta Jevreja u Evropi, Aškenaška sinagoga i čuvena Haggadah, koja se čuva u Zemaljskom muzeju. U dvorištu Zemaljskog muzeja su i stećci, među kojima su neki remek djela srednjovjekovne umjetnosti, a najpoznatiji među njima je Zgošćanski stećak.
Foto: Furaj.ba
Reći će vam i da se u najživopisnijoj sarajevskoj ulici nalazi Sahat kula i na njoj jedini javni sat koji mjeri vrijeme lunarno, a la turca, po kojem se mjeri vrijeme islamskih dnevnih molitvi i prema kojem se smjena dana dešava u trenutku zalaska sunca.
Reći će vam i da je u Sarajevu nekad bilo na stotine sebilja (javnih česmi u obliku kioska), a da je ostao tek jedan, onaj najveći, Wittekov, pored kojeg se morate uslikati jer niste u Sarajevu bili ako nemate sliku sa sebiljem i stotinama golubova iza leđa.
Reći će vam i da su u osmansko vrijeme sagrađene neke od najpoznatijih džamija u BiH, od velikih poput Gazi Husrev-begove, Careve i Ali-pašine, do manjih, ali jednako vrijednih poput Baščaršijske i Ferhadije.
Reći će vam i da imaju Staru pravoslavnu crkvu (Crkvu svetih arhanđela Mihaila i Gavrila) koja čuva petu po vrijednosti zbirku ikona u svijetu. Uz crkvu je i pravoslavni muzej, jedan od najznačajnijih na svijetu.
Reći će vam s ponosom da je u Sarajevu Katedrala srca Isusova, jedan od najljepših spomenika austrougarske arhitekture u BiH, sagrađena po projektu Josipa Vancaša, koji je projektirao i zgradu Zemaljske vlade (danas zgradu Predsjedništva BiH).
Reći će vam i da se jedan od najljepših pogleda na grad pruža sa zidina starog grada Vratnika, podignutih 1697. godine nakon što je Eugen Savojski provalio do Sarajeva, opljačkavši i spalivši grad. Reći će vam i da se ovaj grad iz svakog pepela dizao poput feniksa.
Sve će vam reći i mislit ćete da pretjeruju. A onda ćete doći i bit će vam jasno da su vam rekli tek djelić onoga što ovaj grad čini glavnim gradom. Svijeta.
